Ručkić krčkić

Blogme, dugo me nije bilo - više od mjesec dana! Vidim, prošli puta sam pospremala i hodala sa štapom ili štakom. Sad ne pospremam, štap imam novi, onaj neki Magic Cane, kojeg ja zovem Čarobni Cane, sklopiv, lagan, s lampicom u drški, ali ga zapraf ne trebam, uzmem ga obično navečer da lakše nađem Duškine govančerose u travi. I ako mi se ugasi stubišno svjetlo na pol puta. Imam dva para novih naočala, skupih ko vrag, progresivke, iako sam za jedne reciklirala stari okvir. E hebga...

Za Božić sam se provela neradnički i gurmanski, bez ijedne jedine čestitke, nit ja drugima, nit drugi meni, blogufala, konačno su prihvatili... U stvari, primjećujem sve više oduševljenja kad velim da sam ateistica i da ja to ne slavim, ljudima je pun kufer bajki punih okrutnosti a bez sretnog završetka, pa nekak ne bi više ni oni, osim ovak kao ja, uz malo veselja i nimalo vjere. Doduše, oni su još uvijek u nevjerici, a ja jednostavno ne vjerujem. To je bitna razlika.

Tijekom ovih gotovo dva mjeseca nebloganja počesto bih bacila pogled ovamo, ali svaki put bih rezignirano kliknula križić u vrhu stranice: opet amebe plahutaju! Zaista je zanimljivo kako je jedan sajt, svojedobno napredan i okupljalište razmjerno obrazovanih (ili bar informatički pismenih) i imućnih (dovoljno imućnih da snose troškove laprdanja na dial-upu) postao okupljalište onog najogavnijeg hrvatskog taloga zatucanaca, gluperdi, mentalno deficijentnih i/ili oboljelih, životnih luzera i svih onih koji se tako osjećaju... Priznajem, ne želim biti viđena u takvome društvu. Ali hebga, zabušavam od prevođenja, i to za ljude sa stvarnim problemima, zdravstvenim problemima... Ma. Ko da je bitno!

Možda smo ovdje zato jer nam je zgodno povjerovati da je ovdje SVE nebitno...? Hm. Prilično grozna pomisao: dakle, bez inhibicija smo OVAKVI?! Je, govorim u prvom licu množine, jer istina je, ovo je jedino mjesto na kojem si dopuštam govor mržnje, samo u obratnom smjeru od uobičajenog. A da si možemo dopustiti takav manjak inhibicija u nedigitalnom okolišu, tko zna kakvi bismo sve bili...! Dobro je dok smo grozni ovdje; dobro je dok se još niste (jer ja se, uvjerena sam, nikad neću) okuražili za opipljive grozote.

I tak, dosta bi bilo... Otočić mojeg zapisa sad će zauvijek plutati ovom digitalnom žabokrečinom. Pa i to je nešto.

Vega budi dobro i zdravo

Aleluja..aleluje
Aleluja,aleluja
Aleeluuujaa!

blogme, i ove žabe zinule ka i ja, al od Daria ni traga ni glasa ;)))))))