SPONTANI BEZOBRAZLUK
Eh, to mi je jedna od najdragocjenijih vještina: ono kad odbrusim odmah, u brk, točno i zasluženo, a ne da se tek dva dana kasnije sjetim što sam trebala i kako... Falablogu što sam to na ovome blogu naučila!
I tak ja danas krenem u veliku nabavku: prvo DM, tariguz, tekuće perivo za rublje, poslastice za krznašice, još poneka manje-više (ne)potrebna sitnica i kolica za plac već napol puna. Zatim Spar, htjedoh patku, nema, uzmem janjetinu, pa kupus za salatu, pa mineralnu, mojeg makedonskog merlota nema, no svejedno, pred blagajnom zaključih da ne bu to sve stalo u "mercedes" pa dokupim veliku vrećicu i nekak sve uspijem odnijeti. Ali sad još trebam u ex Dionu, po drugog makedonca, kruh i klementine (odlične su im!), i tu ne kupim što htjedoh (nema klementina), kupih što nis planirala, i opet na blagajni muku mučim kak to sve rasporediti.
No, prije toga me spopadne blagi popizditis na one kretene koji nisu u stanju uredno ostaviti svoju ispražnjenu košaricu i na glupaču prije mene koja svojom balansira u zraku jer joj je ispod časti pospremiti za prethodnim kretenom; pa ja svoju spustim na pod, pospremim onu koja svima smeta, glupača u nju spusti svoju pa napokon mogu i ja svoju odložiti. Ajd, bar mi se ljubazno nasmiješila pa me prošla huja. Ali sam već bila načeta.
Moja krcata kolica i vrećica iz Spara stoje sa strane; blagajnica me još pita hoću li vrećicu, a ja velim, pokušat ću to nekako spakirati u postojeće. I tu osjetim val nadrkanosti iza svojih leđa, ali ne, odlučim, ovo je vrijeme za veselje, sve što sam kupila, kupih s tim ciljem, da mi bude lijepo, a ne da se nadrkavam po dućanima. I tak ja zbilja užurbano platim i s obje ruke pune nastojim što žurnije pospremiti robu. A ova iza mene, sekantno: "Gospođo, mogu li ja proći?!"
PSMTR ti nadrkanu, mislim si, a pogledam je najljubaznije, trepnem bezazleno okama i velim "Pa pokušajte!". I mirno dalje spremam svoje.
Uspjela je, naravno. Trebalo se samo malo potruditi. Čak je izletjela iz trgovine nekoliko trenutaka prije mene, manično se primila mobitela posred pješakog prijelaza, zastala, i tu joj potrubi jedan isti takav nadrkanac koji očekuje da svi drugi razviju krila i uzvinu se kako bi on što prije prošao i obavio svoje. Ajme, kad se ona okrenula i ispalila rafal!!! Pa su joj pala kolica. Pa je tek onda popizdila do kraja. Pa je popizdio ovaj u autu. A ja fino stala, gledam, bezazleno se smiješim, i mislim si, eto viš kak je dobro primiti malo vlastite medicine.
Ajme, ljudi, pa što je to s nama??? Zar smo zaista tako glup narod da se nadrkavamo zbog nekih običaja, nastalih u sasvim drugim vremenima, kad žene nisu išle na posao, kad se živjelo u obiteljskim zadrugama i posao dijelio na 3-4 ženska čeljadeta i nekoliko djece, kad su muški dovlačili teško i obavljali naporne poslove, i to ovih par dana kad bismo trebali slaviti što smo još uvijek živi i dovoljno zdravi da trošimo lovu za kojom ćemo već sljedećeg tjedna jadikovati?!
Pa ako je to zbilja tako teško i izluđujuće, zašto to raditi? Ja fakat ne bih kad bi me to dovodilo do ovakvog gnjeva. I nisam kad jest. Uostalom, najveći gušt protekle godine zasigurno neće biti konzumacija svega ovoga što sam sad dovukla doma, nego neki drugi veseli trenuci, potpuno neplanirani, sasvim spontani, neke sitnice zbog kojih sam zahvalna i sebi, svojoj sposobnosti i spremnosti da ih primijetim, i drugima, njihovoj sposobnosti da ih dijele sa mnom.
I ovaj spontani bezobrazluk danas. I pravedna kazna na prijelazu. Neka!
29.12.2017. u 13:35 | Dodaj komentar