O životu

Tamo gore,tamo gdje je trava zelena.Tamo gore gdje ptice cvrkuću
i potok žubori.Tamo gore gdje se vide stada i čuje pjesma pastira.
Tamo gore rođena je Mima.Tamo gore,provela je djetinjstvo,tamo
gore je išla u školu,tamo gore se prvi puta djetinjasto zaljubila.
Tamo gore ostali su mama,tata,braća i sestre.Tamo gore ostali su
prijatelji i prijateljice.Tamo gore ostala su stada i pastiri,tamo gore
ostale su ptice i žubor potočića.
Tamo gore ostalo je i Mimino srce,samo tjelo više nije gore.Otišla
je Mima u grad,otišla je u školu.Nije otišla što je to željela,otišla je
jer je morala.Za njezino bolesno tijelo više nije bilo selo,selo je
ostalo u njenom srcu i duši.Završila je Mima školu,zaposlila se i
zaljubila se.Radila je Mima kao i svaka druga žena,kuvala,čistila.
Pisala je pjesme o svom voljenom rodnom kraju i objavljivala
zbirke pjesama.
Bolest je sve više napredovala.Više Mima nije radila.Imala je još
snage da na računara piše svoje pjesme.Bila je sretna sa svojim
dragim koji joj je u svemu pomagao,ali su joj duša i srce patili
za njenim selom,za travom,potokom,pticama i stadom.Snimala
je i televizija Mimu,snimala je i njezinog dragog koji ni sam nije
bio zdrav,ali je kuvao za njih dvoje i hranio je,jer nije više mogla
sama da jede.
I rekao je njen dragi televiziji
"Ona je moja pamet,a ja njezina snaga"
Da to je rekao i tako su i živjeli,a onda,nakon dvadeset godina
zajedničkog života on je umoro,nije više bilo njene snage .
Mima je još više oslabila,nije više mogla ni telefonom da
pozove (osim kad leži u krevetu) personalnog radnika da je
stavi u krevet ili na wc šolju..Nije mogla da pozove personalnu
radnicu da je obuče,umije i nahrani.
Na sreću bio je tu jedan,njezin i njenog bivšeg dragog ,prijatelj.
On joj je bio na usluzi,pomagao joj koliko je mogao.Našao je
još jednog svog i njihovog kolegu da joj pomaže.Taj joj nije dugo
pomagao,nije više htjeo.Tada je njezin kolega našao drugog svog
kolegu da joj pomaže.Taj kolega se nije družio s njom i njezinim
dragim.Ona se družila i bila prijateljica sa njegovom pokojnom
dragom,on nije volio piti kavu,sjediti i pričati.
Nije bilo teško njoj pomagati,nije tražila puno.Trebalo joj je
preko dana pozvati personalnog,promjeniti kanal na tv-u ili
pomjeriti ruku,nogu.Za tu uslugu je zvala skajpom.Uveče bi
joj kuvali kavu i pomogli da je popije,dali joj tabletu i pozvali
personalnog da je stavi u krevet da spava.
Mima je i sada vesela,nasmijana žena,voli život i ne kuka
mada joj je život jednoličan i svaki dan joj je isti.Ustaje izjutra
oko pola 8.Tada joj dođe jedna žena,koju plaća jedna
njezina prijateljica,da joj kuva.Ta žena radi do 11 i ide kući
a Mima tada ide ponovo u krevet i leži i gleda tv do pola 4
kada ustaje.Do pola 6 bude za računarom,dok joj ne dođu
skuvati kavu.Oko pola 8 je ponovo u krevetu i gleda tv
do deset,a onda na spavanje.Oko 8 navečer joj dođe
žena koja spava u njenoj sobi da bi joj se našla pri ruci
ukoliko joj zatreba.
I tako prolaze Mimini dani i noći bez obzira jel ima goste,jel
radni dan,vikend,praznik ili nova godina.Ona je još uvjek
puna života vesela i raduje se svakom novom danu.

Lipa a tuzna prica,
posjeca me na nesto u mom zivotu sto me tad inspiriralo i dalo snage za dalje