Ručkić krčkić

Ima hrane (a uglavnom je to ona preporučljiva) koja ne valja ništa ako je ne kuhaš polako: te marinada, te nekoliko sati termičke obrade, te pustit da odstoji... E, tak nešto ja danas kuham. I gleduckam što sve ima ovdje.

Pa, stvarno svašta! Podsjetilo me ovo ovdašnje na raskid s jednom prijateljicom, koju sam inače poprilično voljela. Dakle, žena ružna, ono fakat ružna, nema taktičnijeg opisa: kratak vrat, pljosnata lubanja na kojoj raste rastafarijanska kosa ako se ne ošiša tak da se vidi ta grda lubanja, krumpirast nos operiran na manji pomfrit s negroidnim nosnicama, goleme usnice koje podsjećaju na gangrenoznu ranu, ali ajd, unutra lijepi umjetni zubi, trup kao da je pretrpjela prešu, onu za spljoštiti olupine automobila, a onda noge i ruke neke puno više osobe, a završavaju šakama, odnosno stopalima, također nekoga od cca 200 cm visine, na osobi koja je ukupno dugačka cca 155 cm.

Unatoč ovom nesmiljenom opisu, ona je MENI tako izgledala, a svejedno sam ju voljela. Muškarcima je, štoviše, bila prilično privlačna, svakako iznad i mojih i njenih očekivanja. Govorili su da ima "jebežljiv pogled", a valjda i jest. Ja sam ju voljela uglavnom zato jer je razvila neke osobine koje tjelesno atraktivniji uglavnom zanemaruju: duhovitost, britkost uma, ljubaznost graničnu s dodvorljivošću, dobro pamćenje za tuđe važnosti, a najvažnije od svega, financijsku mudrost, koja joj je itekako trebala da bi njegovala tu svoju zahtjevnu pojavu.

I tak smo se mi družile desetljeće-dva. Iako svjesno izbjegavam takva razmišljanja, u tom našem paru ja sam bila ona ljepša prijateljica, ali ona se uglavnom više ševila, ponekad zato jer ja nisam htjela, ali još češće zato jer je puno, puno manje birala i bila voljnija nego ja. Mislim da ona pak mene nije doživljavala kao "ljepšu", s pravom, jer muškadiji žena poput mene uglavnom nije toliko atraktivna kao neka jednostavnija, manje zahtjevna i manje izbirljiva, međutim, objektivno, moje su proporcije bile neusporedivo bolje; svejedno, nije tu bilo natjecanja, i valjda je zato sve to skup štimalo, jer ne sjećam se da smo ikada bile u sukobu interesa.

No, onda smo, kak se to taktično veli, obje "prezrele". Meni je spoznaja od starenju bila prilično strašna, a svojedobno sam pisala ovdje o tome, o tom nekom društvu u kojem su svi bili 10-15 godina mlađi od mene i premda su me uključivali u sve svoje aktivnosti i druženja, a ja se u njima dobro osjećala, mene su oslovljavali s "vi" i "gospođo", a svi drugi su bili na ti; i onda mi je sinulo! Moja prijateljica, s druge strane, nije imala takvog korektiva, štoviše, njezin krug poznanstava se sastojao isključivo od vršnjaka i stand-by ševca, 10 godina mlađeg od nje i izvora silne dike i ponosa, ali njega si je stekla u dobi dok te razlike baš i nisu bile nit očite, nit relevantne, a tijekom vremena su postale oboje, tak da u našoj tadašnjoj dobi, da ga je tek tad upoznala, niti bi ona htjela tak jednog bezveznog vječnog adolescenta, a vjerojatno ni on takvog utegnutog izoperiranog i plastificiranog bapca kakva je ona postala. Ili možda bi? Ma. Tko zna!

Neumitno, došlo je vrijeme rastanka: ja sam svoje osvijestila, ona nije. Ona je osuđivala moje mirenje sa sudbinom, tj. starenjem, a možda još više moje uživanje u opuštanju; a ja sam se u njezino ime crvenila zbog pretjeranih dekoltea, klaunovske šminke i pubertetskih izjava. Jednom mi je rekla "A ne, ne, ne, još nije vrijeme za opustiti se!". A kad jest, pitala sam. Nije znala. Ne tad. Za nju, vjerojatno nikada. Što je OK, jer njoj je ta borba protiv prirodnih nepravdi ušla pod kožu, postala dio identiteta, štoviše, ključni čimbenik smislenosti postojanja; a meni nije. Jer ja sam, ne bahato, nego opravdano, oduvijek mogla računati na to da sam u prirodnom izdanju sasvim OK i truditi se tek kad sam željela ostaviti posebno dobar dojam. A to pak nije bilo osobito često; nije ni sad. I zato, kad treba, zablistam ja!

Prijateljstvo je puklo zbog nečeg bezveze, ali (s moje strane) razlog je prije svega to što mi je postalo neugodno u njezinom društvu i što bih se zasramila kad bismo srele nekoga koga cijenim: djelovala je droljasto. I stvarno, ljudi bi me pitali "Ajme, tko ti je to?!". A ja bih se onda sramila u njezino ime; utoliko više što sam znala (i cijenila!!!) toliko drugih njenih vrlina, koje ona sama nit je isticala, niti ih vrednovala, a možda ih nije bila ni svjesna. Razvila ih je samo zato da podupre tu svoju i dalje ružnu opnu.

Prije nekoliko mjeseci, vidim ja nju, ide sama, smješka se nepostojećoj publici, crvena kožna jakna za popizdit skupa, ali vjerojatno šverc-komerc, koja bi izvrsno izgledala na nekoj vretenastoj 25-godišnjakinji, potpetice od kojih sam odmah osjetila reumatske bolove u vlastitim udovima, botoksirane prevelike usnice, poblajhana sad već ziher prirodno sijeda kosa... Ja pak u blatnjavim čizmicama, blatnjavim prevelikim hlačama od flisa, u lovačkoj jakni pretrpanih džepova, s prijateljicom u sličnoj opremi, i naši psi nas vuku na svojim povodnicima. Nasmijane. Opuštene.

I kakve ovo sad veze ima s blogom? Ma, već ćete vi to prokljuviti, jer ima. Natuknica: ključna riječ je "stid"; ili bar "samokritičnost". Ali meni je sporokuhani ručak pri kraju i zahtijeva moju pozornost.

sve je dobro .. imati stida i znati trkeljati .. al najvažnije u svemu tome, treba znati dozirati ;))

Naravno da je ona tvoja karikaturna prijateljica bila "pozeljna" muskima, narocito ako je bila laka i cerekava, a vidjevsi kakav joj je izgled, muski nisu osjecali nikakav strah ni komplekse...znali su da su bolji i ljepsi od nje.