Životinjsko carstvo

Općenarodno mrtvilo, ali moj blogek ublogi ipak prijavljen! ;-) Ajd, neka, bar neki znak života.

Kuham vajngulaš i prisjetih se da me The Baba naučila da je to fino. Dala mi je i recept, koji je kasnije evoluirao na moj idiosinkratičan način, ali, eto, red je red: fala, baba!

I tak sam si malo mislila o tome kak ova naša blogovska druženja i nisu loša, ali onda, opet, jesemti, kaj sam sve od te babetine doživjela za tak razmjerno malu korisnost... Hm. No, objektivno, nije to ni mala korist: jedno fino i ne preskupo jelo na repertoaru više može godinama veseliti, bez obzira na odnose s izvorom.

Nego, sliku sam stavila jer me podsjetila na Iskričare: napuhana zvjerad perolake kategorije! Riknula sam kad sam ovo vidjela :-)))))))

Paz gazele! Paz geparda!

A sve zaozbiljno! :-))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))

A vidim i to da sad udruga "okrugli puni plina, a male glave i nezamjetnog mozga" kolo vode po blogeku nam ublogom. Ajmeeeeee, na što smo došli! A hebga. Kak svugdje, tak i ovdje. Štoviše, mislim da je Iskrica weblog čak i avangarda, jer ti su ovdje pokušavali kolo voditi dok je još i bilo razuma (kao i u društvu općenito), a na vlast su došli čak i prije zadnje katastrofe na nacionalnim izborima.

Sjećam se da sam njihovom napuhanom gepardu nekad davno, kad mi je zunzarao po blogu, napisala i pjesmuljak, koji ga je duboko uvrijedio, jer ja ga nikad ne vidjeh kao geparda, nego komarca:

Oprži se komarac o otrovni žarac
Te zavapi komarac ližuć bolni žalac:
"Roje, rode, i svi moji komarci,
Ima li na svijetu išta gore nego li su žarci?"
"Ima!" zazujaše krvopije, "Gore su ti krivulje!"
"A što li su krivulje?"
"Krivulje su žarci koji nisu sivulje!"
"A zašto su opasnije?"
"Jer mirišu slasnije,
jer su pune krvi
al kad je sišemo, postanemo crvi."

No dobro, navikla sam ja na to da moj ukus postaje pase. Ima već dva desetljeća otkad se glazba koju volim kupuje na sniženjima, pa se ni nemre više kupiti osim izravno od autora, pa više nitko ne kuži o čemu pričam, nitko nije pročitao ono što je meni važno, a nije lektira (kao da su lektiru čitali, e!)... I tak, vrhunac je bio neki dan na nastavi, informatički studij, u tekstu se spominje Borg. Oni ne trzaju. Ja velim "Pa gledali ste Star Trek, ne?". Jock. Nisu. Čuli su za Borg. A pokaže se da pojma nemaju što je.

Dakle, u društvu koje pojma nema što je je Borg, tj. omladina nema pojma, a to je najstrašnije od svega, kaj očekivati? Zastarjela sam, ne samo ostarjela. A glupost je uvijek nova, mlada i aktualna, jer nema kapaciteta za promjene.

Doduše, ni moj kapacitet za promjene nije onoliki koliki sam vjerovala da jest. Uvidjeh to nedavnom prodajom stana, koja se nije realizirala: još mjesec dana kasnije ja imam noćne more, te izgubila sam psa, te nestala mi mačka, te netko mi javlja, našao je Dušku, ja sva sretna pohrlim, kad ono uopće nije pas, nego neki zeko, i to sivkast, uopće nije bijel... I tak, skužim ja da ti snovi o gubitku imaju veze sa stanom, tj. mjestom koje mi je dom, i da sam ja sama zeznula tu prodaju, da nisam htjela i kvit, jer jednostavno nisam našla ništa što bih smatrala boljim (a mislila sam da jesam, fakat sam se zagrijala za jedan stan u kvartu, e da bih i taj sanjala, te sav je bezličan, te namještaj je plastika, te sve to moram promijeniti...). Ne, nije bio pravi i ja sam sama navela kupca da odustane, te sam isticala što mu je sve skupo/riskantno/nemoguće, a bome ni cijenu nisam htjela spustiti ni lipe, a kamoli eura!

I baš na tom satu kad sam ustanovila da mladež ne zna što je Borg, a pretvara se u Borg, štoviše, vjeruje da je to super, velim ja da će računala uvije biti superiorna ljudima u RACIONALNOM, da će uvijek izabrati najsuvislije rješenje, ali da to neće nužno pridonijeti ljudskoj sreći, jer naše odluke se donose i SRCEM, a srce je, izgleda, važnije: i ispričam im priču o svojem stanu. I logiku prodaje, nelogiku neprodaje, i sreću koju osjećam što nisam, a trebala sam.

I još sam im rekla i to da se neće ostvariti predviđanje futurologa o tome da će ljudi dobrovoljno postati cyber-bića, tj. strojevi, besmrtni, savršeno zdravi, jer ono što nam omogućava sreću, smislenost življenja, to je upravo OGRANIČENO TRAJANJE koje imamo. Smrtnost. Je, trebamo i spoznaju da nećemo odapet baš odmah, trebamo vremena, ali da bi nam to vrijeme išta značilo, da bismo mi sami sebi išta značili u tom vremenu, potrebna je i spoznaja o prolaznosti; i kraju.

varaš se za besmrtmost.