Laprdanja starog prdonje.

Odvuklo me na nekakav "atraktivan koncert" nove svjeCke nade. Uglavnom previše buke za moje stare uši.
Prvo sam bio nervozan i pokušao smisliti način kako da se izvučem i nestanem u nekoj pustoj zimskoj sporednoj ulici, a onda sam ih ugledao kako se ljube malo sa strane.

Vidio sam kako joj spretno zavlači ruku pod majicu i kako ona zavlači prste u njegovu kosu.
Nikada nisam bio voajer i nikada nisam uživao gledajuči druge ljubavnike, ali u tom trenu sam se sjetio koncerta Buldožera, negdje '81. ili '82.

Bilo je to vrijeme kada je glazba bila najvažnija stvar na svijetu. Marker izraza i stavova. Svojevrstan filter za društvo.
Djelili smo se na skupine prema onome što smo slušali. Na koncertima smo nalazili istomišljenike, ljude s kojima smo djelili strasti.

Instantno sam se isključio i preselio u onaj davni svijet.

Ponovo sam vidio kako stoji malo sa strane u svojim svjetlim trapericama, prugastoj majici i motorističkom kožnom jaknom crvene podstave, prebačenom preko ramena. Živo sam osjetio miris njene natapirane kanirane kose kada sam stao iza nje i nagnuo se da joj ponudim cugu.

Nešto kasnije ljubili smo se i žnjarali na vrhu tribina male dvorane Doma Sportova. U ušima mi je zvonilo "'ko jebe Buldožer" (obrada Chuck Berryevog hita Roll over Bethoveen) dok sam se pokušavao ogrepsti za snošaj.

Ni ja, ni muzika nismo više što smo nekad bili.