Ručkić krčkić

Već mi je malo pun kiki svih tih oko mene, ne baš mladih, koji žive u nadi da će (kad???) jednog dana voljeti drugačije. OK, OK, toleriram im to do 40-i-neke-sitne, ali poslije? Pa kad bi ti to?! Normalno da ćeš voljeti drugačije kad ti osnovni životni prioritet bude preživljavanje koje ne boli... Ali onda to i neće biti neka ljubavna ljubav, nego samoodržanje.

Volimo kaj volimo i to je to. Nismo krivi kaj to volimo, ili kaj tako volimo, naš emocionalni zemljovid je iscrtan davno prije nego što smo znali, ili htjeli, ili mogli iscrtavati granice, a kasnije smo mogli samo malo pomjeriti putove, niš više: volimo bez kontrole; a bez kontrole i ne volimo.

(I sad će netko pomisliti da komentiram styx, ali zapraf sam ovaj zapis smislila prije nego što sam vidjela njezin; možda i njoj malo pomogne. Meni vjerojatno hoće.)

I tak, ja znam da bum se uvijek zagrijala za muško čeljade s kojim ni u ludilu ne bih htjela podijeliti život; a isto tako znam da oni životno udobni nisu pokretači moje ljubavi pa će mi stoga postati teret, koliko god udvoriti i komotni mi bili. Do 40-i-neke-sitne sam se dvoumila što je prioritet: neko loše muško od kojeg živnem u pičci i glavi, neko udobno muško od kojeg zamrem mentalno i genitalno, ali me nije strah sadašnjosti/budućnosti/kvarova u kući, ili moj vlastiti život, neudoban, strašan, i ushitan povremeno? Izbor vam je, pretpostavljam, poznat.

I to je to: ta paradigma je sveprisutna. Opet si biram nove domove. I svaki put zastanem na oglasu za neki precijenjeni svinjac. Kad sam počela sanjati noćne more o realno procijenjenim nastambama u zgradurinama u nekim nepoznatim mi naseljima, pa ja onda ondje izgubim Dušku, ili Kafku, ili se ja sama izgubim, otišla sam psihijatru. A ona mi kaže: "Možda vi to više ne možete, tako racionalno odabrati. Potrebno vam je ono što trebate, što možete voljeti, i vjerojatno bi bilo pametnije tražiti nešto takvo, ili smisliti način da ostanete ovdje gdje jeste".

A sad, bliža šezdesetoj nego pedesetoj, više ne mozgam o tome volim li ja dovoljno samu sebe, je li taj moj afinitet prema sivnjcu, kaosu, podrtini, osobenjaštvu ishod samomržnje ili nekog korijenskog manjka samopoštovanja... Jock. Ma nije! Da samu sebe nisam DOVOLJNO voljela, ne bih ovoliko poživjela; niti bih bila samostalna, a kamoli funkcionalna i pride imala izbora. Volim ja sebe. Nepraktično i često neudobno, ali da, volim se. NIKAD se nisam dala za neke lošije ljubavi. Premda uvijek, pa i sada, vjerujem da postoje i bolje.

Samo se pitam: jesu li takve dobre za MENE?

Pitanje anonimnom prijavljivaču/ici: kaj ti ne dosadi prijavljivati bez ikakvih rezultata? Ili je sam čin klikanja link neko katarzično iskustvo? Zbilja bih voljela znati ;-)

Još ću ja malo o svojoj temi, a ta je više u rubrici "nekretnine" nego "uparivanje". Dakle, u prošloj rundi kupoprodaje stana, našla sam jedan u istom kvartu, precijenjen, ali ne previše, uostalom, mogla sam tu cijenu platiti i da mi još dosta ostane, ne onoliko koliko bih voljela, ali pristojno... I onda su krenule te moje noćne more.

Bio je to lijep stan od cca 60m2 u mojem kvartu, 4. kat, lift, 2 balkona. Uređen za mladu ženu, prodaje se s ugradbenim ormarima, kuhinjom, kupaonskom opremom, sve ukusno, sve super funkcionalno, a ništ od toga nije po MOJEM ukusu! Jer ja nisam mlada žena; i jebiga, ne sviđa mi se to! I ne želim platiti nešto što mi se ne sviđa, odnosno, platiti pa mijenjati ono što mi se ne sviđa! Od cijelog stana, meni su se najviše svidjeli balkoni. I njih bih platila. Od srca rado.

Nakon razgovora sa šrinkicom, more su prestale. Je, je, znam, je li moguće da "moćna" vega treba tuđe mišljenje?! Da. Nikad prije nisam nit prodavala, nit kupovala stan. Iako sam inteligentna, nemrem znati sve o svemu, a o ovome baš i ne znam puno. I zato sam slušala druge. Prije svih, svojeg odvjetnika, seronju koji je život podredio zaradi i razmatranjima najgorih varijanti... OK, njemu to šljaka, on fakat živi onako kako mora s obzirom na svoj emocionalni zemljovid: cinično, s puno love u čarapi, prestrašeno, bez rizika kad god je to ostvarivo. I nikak nemre skužiti da je NE MOGU živjeti u Travnom, jer njemu je tam super, pa zakaj ne bi i meni bilo??? Možda bi mi moglo biti. Ali prije toga mi mora postati neizbježno. Jer ja sebe dovoljno volim da zavolim i nešto što ne mogu spontano voljeti kad drugog izbora NEMA. Ali nemrem sve dok ima.

Nažalost, vrijeme nije na mojoj strani: hoću li prodati svoj pa (za)voljeti neki drugi dom ili ću dići kredit, preurediti dvorišni dio svojeg stana i postati "gazdarica" ima svoj rok, tj. ovisi o tome do koje mi je životne dobi banka voljna odobravati kakve-takve kredite. To mogu još ove godine, a kasnije sumnjam.

Ali ja bih BALKON!!!

I to je to: vjerojatno ću prodati. I vjerojatno ću kupiti precijenjeni svinjac s balkonom. Ili čak prizemlje/lagani suteren s terasom ili dvorištem. I ulupati u to grdne novce da bude zdravo. Ali će otpočetka biti udobno. I voljeno :-D

Isto tak je i s muškadijom. Ajmo ih tretirati kao nekretnine! Zbilja. Jer svatko od nas je ziher utrošio više razmišljanja, emocija i resursa u izbor svojeg doma, nego u izbor čovjeka kojem podastire sve - svoj prostor, svoje vrijeme, svoje tijelo, sve... Nemreš bilivit!

kad sam kupovala stan meni je bio prioritet da ima BALKON, i da je NOVOGRADNJA .. doduše balkon bi mi bio idealan da je malo širi, al po pitanju troškova grijanja sam preprezadovoljna ..

hehe .. očito i ja sebe previše volim da bi se sad još zamarala s prioritetima kod muškića ;)))))