Udavatelj

Puhao je hladan i oštar vjetar te noći bez zvijezda, iz pravca oceana prema oronuloj vili. U vili nije bilo niti šuma. Čak i duhovi su se odlučili sakriti u mnogobrojne procijepe zidova i biti tihi. Naš junak je proklinjao činjenicu da mu mjehur bio prenapučen. Sadržaj dotičnog je vrištao da se pusti na slobodu. Nekad nije bilo ovako, pomislio je. Naš junak je odlučio navući papuče i ogrtač, upaliti svijeću i izaći iz kuće u pravcu poljskog zahoda. Ne svojom voljom, pomislio je. Da je postojao kakav nedužni promatrač tog prizora, primjetio bi pogrbljenu priliku kako hoda zavojitim puteljkom, obraslim travom, te bi možda čak i pomislio da se radi o kakvim nečasnim radnjama. Poljski zahod je bila mala drvena kućica, na samoj litici pored oceana. Kad je naš junak otvorio vratašca, kroz rupu na dnu je mogao gledati hridi i valove kako se razbijaju o iste. Zadovoljan svojom idejom o izgradnji zahoda baš na ovom mjestu, okrenuo je leđa oceanu, skinuo pidžamu i čučnuo. Kroz malu dasku na kojoj su mu bile noge, mogao je gledati dolje, u ocean i gomilu morske pjene, što ga je izrazito veselilo. Čak je i osmislio igru sam sa sobom, čučeći na ovom mjestu, koja se sastojala od toga da mu morske kapi poprskaju stražnjicu kad bude gotov sa svojom radnjom. Osmijeh mu se razvio licem i otkrio dva prednja donja zuba, jedina preostala u čeljusti. Svjestan svega, pomislio je: kako sam star.