Udavatelj

Divan je moj grad. Tj. bio je. Prije kataklizme. Pun osebujnih ljudi od kojih sam nekolicinu osobno poznavao. Bila je tu plavuša Marica, Stipe umirovljenik, Marko đaner, političar Damir, diler Eugen, a najgori od svih njih, kojeg nisam osobno poznavao, bio je Micko, serijski ubojica. Za Micka su govorili da ubije čovjeka, otvori mu mozak, i sazna sve tajne tog mozga, odnosno osobe koju je ubio.
Uglavnom, političar Damir i plavuša Marica su bili u vezi. Damir je bio član gradskog vijeća i donosio važne odluke, a Marica je bila najljepše stvorenje na planeti. Maričini roditelji su bili zadovoljni njenim izborom, i vjerojatno bi se i vjenčali, da Marica nije Damira zatekla jedan dan kako isprobava njene Manolo Blahnik cipele. Kako je rekla mnogima nakon njihovog prekida, jednostavno nije mogla prijeći preko činjenice da Damir nije pravi muškarac, i ktome da mu bolje stoje cipele nego njoj. Marica je inače puštala stidne dlake, jer joj je ginekolog rekao da one služe svrsi, ali političaru Damiru se to nije sviđalo, pa je, nakon puno mozganja, plavuša Marica odlučila sve depilirati i više nikad ne otiči kod ginekologa. Nakon prekida sa Damirom, vratila se starim navikama.
Jedno jutro sam išao na posao, mislim da je bio ponedjeljak, i začuo kako u mom portunu pričaju dvije osobe, dok sam silazio niz stepenice. Prepoznao sam glasove i zaključio da đaner Marko nešto žica Eugena. Odlučio sam pričekati dok ne odu, i silom prilika slušao njihov razgovor.
-A daj mi fetu, molin te.
-Nema dinara, nema fete. Vozi.
-Aj pliz, daj mi, vrati’ ću ti.
-Ma nema teorije temra.
-Ajmo u park, pa ću ti ga popušiti, samo mi daj loma.
Tu negdje su izašli iz portuna i ja sam sa olakšanjem nastavio dalje. Radio sam kao zaštitar, svaki drugi dan po 12 sati i već me bilo strah da ću zakasniti kolegi. Znao sam dobro kako je kad je kraj smjene i kad je čovjek na iglama da ide doma. No, došao sam na vrijeme, preuzeo smjenu, i otišao do aparata po kavu. A tamo je bila upravo plavuša Marica. Lupala je po aparatu, i ponudio sam pomoć. Rekla je da joj je aparat progutao kune. Ubacio sam i ja kovanice, no moje je prihvatio pa sam je ponudio kavom. I počeli smo ćakulati što je završilo njezinim odlaskom na posao i dogovoru za spoj samnom.
Razmišljajući o njoj, uočio sam Stipu umirovljenika kako kopa po kontejneru. Direktor objekta to nije dozvoljavao, pa sam ga krenuo otjerati i nakon prijateljske razmirice u tome i uspio. Svakako je to bio neobičan dan za mene, a plavuši Marici u neku ruku i sudbonosan, jer je surfajući za vrijeme radnog vremena naletjela na fenomenalan stančić u centru, ispod cijene, u suterenu zgrade, i ushićeno javila svojim roditeljima za njega. Koji su joj, neko vrijeme kasnije, dotični i kupili.
Plavuša Marica i ja smo završili u vezi i točno se sjećam kako sam na dan kad smo krstili njen novi stan, čitao novinske naslove u kojima je pisalo da je Micko, serijski ubojica, ubio Stipu umirovljenika, te da je đaner Marko umro od predoziranja. To je bio isti dan kad je neka zemlja očito zaratila sa nekom drugom, jer su počele bombe padati na sve strane, treći svjetski rat, a ja i plavuša Marica smo imali sreću da nam je stan bio u suterenu zgrade, tako da smo nekako preživjeli. Kad smo izašli iz ruševina, u cijelom gradu nije bilo deset preživjelih. Sjećam se da sam prišao jednome od njih, koji je iz nekog razloga samo ponavljao: 50 plus 50 plus 50 plus 50...Pa kako? 50 plus 50 plus 50 plus 50… Pa kako?
Pretpostavio sam da je poludio od šoka i pomislio kako je dobra stvar u cijeloj priči da nemam punicu.