Udavatelj

Vrisak - od kojeg se ledi krv u žilama. To je ono što me budi svako jutro. Ono što čujem prije nego otvorim oči. Vrisak je opipljiv, stvaran, vrisak nekog monstruoznog bića, bića koje kao da nije sa ovog svijeta, ali znao sam da jest. Nakon otvaranja očiju, poznata slika pred očima. Troglava lampa na vrhu plafona, i sjena koju baca uvijek upaljena žarulja, sjena nalik na miki mausa. Heh, miki maus, jedino biće koje je tu za mene, u ovom užasnom svijetu, je lik iz crtića. Okrenuo sam se na prljavoj posteljini, obučen, i začuo kruljenje želudca. Morao sam Van. Po hranu. A Oni su bili van. Nekad ljudi, danas krvožedna bića, očito zaražena nečim. Jeza me prošla kad sam sjetio njihovih buljavih očiju, i gomile, da, gomile njih sa tim očima kako trče zamnom. Pridigao sam se i kroz otvor na dnu prostorije ispuzao u ventilacijsko okno. Ventilacijska okna ove stare tvornice su me puno puta spasila, a ta prostorija je bila moje sigurno utočište, možda i jedino postojeće na ovom svijetu.



Vani je bio ugodan dan. Sunce je sijalo, i puhao je neki ugodni sjeverni vjetrić. Da nije bilo razrušenog grada predamnom, i glasne tišine, reklo bi se, Utopija. Nasmiješio sam se kiselo na tu riječ, toliko puta izrečenu u medijima, obećanju blagostanja. No, morao sam se trgnuti i pripaziti. Najbliži market je bio daleko. Zapazio sam dvojicu Njih nekih stotinjak metara od mene desno, i obratio pozornost na smjer vjetra. Nisam mogao dozvoliti da me nanjuše. Zadnji put me to koštalo, prisjetio sam se, sa bolnim grčem u licu.



Nekako sam stigao do marketa, i pokupio par pašteta i konzervi graha, kad sam začuo vrisak. Ženski vrisak. Ostao sam na trenutak zbunjen, jer Oni nisu vrištali, a vjerovao sam da sam jedini preživjeli. Primaknuo sam se prozoru na drugom kraju ulice ugledao žensko biće. Bježala je pred Njima, pravo u mom smjeru. Neodlučan na trenutak, jednostavno sam istrčao van i viknuo joj da potrči lijevo, a ja ću desno, da ih zaokupim bar djelomično dalje od nje. Bila je koliko-toliko prisebna i otrčala lijevo. Ja sam krenuo desno i počeo trčati, a nekolicina njih su me počela slijediti. Nakon par sekundi, novi vrisak. Opet ona, pretpostavio sam i zaključio da se dogodilo najgore. Pobjegao sam prema tvornici, ne obazirući se na ništa, dišući kao sumanut. I stigao sam, ali nedugo potom, stigli su i oni. Upao sam u otvor za ventilaciju i krenuo puzati prema mojoj prostoriji. No jedno glasno tup iza mojih leđa je značilo razlog za brigu. Okrenuo sam se i ugledao jednog od njih kako puzi zamnom. Mahnito sam puzao i došao do svoje prostorije i stisnuo se uz zid, u paničnom strahu. I tada je došlo biće. Mahnuo sam rukom prema njemu, u očajničkoj namjeri da mu rukom zapušim gubicu, i tada se sjetio da ruka više nije tamo. Morao sam je odsjeći kad su me jednom prilikom ugrizli. I nakon toga, tišina. I bol. Fantomska bol u nepostojećoj ruci, poput mesa bačenog u vatru.



I bi muk.

Muk.. jel' to opet Utopija? :)