Svitci s asfalta

Sve je zaraslo. Svi su moji putevi skriveni travom koja seže do struka. Ne volim više hodati tuda, puno je krpelja, a i jeza me hvata što se sve u toj travuljagi skriva.

Kad ne bi bilo tragova traktora koji se probijaju do rijetkih obrađenih parcela, pomislila bih da više nema nikoga. Nikog živog. Možda su svi otišli. Ni te traktore ne vidim, samo njihove tragove.

Malo dalje, ima jedna mala skrivena oaza, proplanak. Ma nije baš proplanak, više onako, uzvisina. Skrivena šumicom. Moja. Prisvojila sam ju u sebi. Bez katastra i gruntovne. Ne poštujući ni meje ni međe ni granice.

Nikada, desetljećima od kad tu dolazim, nisam na svom mjestu vidjela nikoga. Nikakvih tragova da bi netko bio prolazio. Nema smeća, nema ostataka koje čovjek za sobom ostavlja. Dolazim i danas, željna mira i odmaka od svakodnevice. Mirisa trave, vlažne zemlje i kore drveta. Zvuka ptica, koje ne raspoznajem. Govorila bih sebi prije da ću naučiti razaznati pijev. Više nije važno, ne treba mi naziv.

Ne mogu ga pronaći - svoje mjesto. Sve je u korovu, travi, vodi od obilnih kiša. Nema mog mjesta. Još jednog mog mjesta više nema.

Vjerojatno tako mora biti. Samo biljke puštaju korijenje.

Na žalost.
Točno..
Neka draga mjesta,oaze samoće
samog svog mira..
Jednostavno idu svojim putem..
A mi koji desetljećima nismo bili tu..
Nosimo ih u svojim mislima.

naići ćeš ti na neki novi proplanak koji ćeš prisvojiti :)))

ali makovi su divni.
Krasno zelenilo nicim ne govori, ovako na slici, da se u travulji kriju neke jezovitosti?

a vidi tek oblačke: svaki je od njih oazični proplanak za sebe...Za onog tko zna družiti se s njima....:)

I krpelji ( postoji cjepivo Bakljica, ili krema) i mišeki i zmijice i pčelice, i srnice , ovdje im je prekrasno , ptičice ih nadljeću kao avioni:-)))
ALI ovakav prizor ljepote ne može vidjeti svaki ljudek, uživaj u tome blože mili Bakljice i krpelju bi dala da me gricne samo da mogu to vidjeti:-))

HM, puno biljaka sam presadila, spasila iz divljine ili pred uništavanjem, ništa nije samo na jednom mjestu, i planine se pomiču, i rijeke prave nove tokove, i oblaci putuju i zvijezde..hehe vidi mene romantikosa;-)

možeš osjetiti čak i vjetar...

Super je fotka. Razumijem kako se osjećaš kada dođeš na zapuštena mjesta koja su ti nekada puno značila. Imam puno takvih... Meni je još tužnije kada sretnem neke ljude iz mladosti kojima sam se divila. Sada su stari, zajedljivi, sitničavi... Izbjegavam ih.

migriraju i biljke...šireći ili mijenjajući stanište.. sve u skaladu sa okolnostima (koje su povoljne ili ne)..
tako je i sa nama koji se volimo vraćati na stara mjesta

A anakonde, lavovi... Nema doktora! Što ako te ulovi slijepo crijevo?

pozdrav babs

oh, kojeg li mjesta! ovakvog baš za nas neke koji si ne možemo naći mjesto? iako ima tako puno mjesta s ljudima gdje im nema mjesta! tako nekako zarastaju i naši putevi, sinapse...ali stvaraju se i novi. možda samo misliš da novi nisu nastali...oni se stvaraju i jedan dan će ti samo puknut pred očima...novi proplanak! vaš!

Pozdrav, bakljo.. :))

"Prisvojila sam ju u sebi. Bez katastra i gruntovne. Ne poštujući ni meje ni međe ni granice. "

lijepo si uriječila kako prisvajam "moj" otok , korijeni sežu od majčine parpranone , i baš kao što sara kaže svake godine mi otkriva nova mjesta , iznenađuje me otkrivajući mi mjesta koja mi baš u tom trenutku moga života kao pazla prianjaju uz tijelo
i dušu
nije li to ljubav ?

i ne moram putovati tamo daleko , samo zađem u Sljemensku šumu , sjednem uz Jarunsko jezero ili na klupicu na Gornjem Gradu , Zrinjevcu ….
ili neko mjesto nepoznato uz put neočekivano ugodno iznenadi
nebrojeno različitih ljubavi u nama,...u tebi :)
bit će još novih mjesta na tvojoj geografskoj karti :)

Pa kaže...

https://youtu.be/2lZlwrRglYQ
Malo ličkog bluesa...

Samo biljke puštaju korijenje.
Sviđa mi se :-)).

Jako mi se dopada tvoja priča,lijepo pišeš!