Zapisi jednog zavodnika

Onaj ko nije gledao ženu kako diše dok spava u zagrljaju voljenog nije upoznao smirenost na pravi način.

Ovo je neka zajebancija.

Pogledaš je ispod oka i vidiš osmijeh.Još uvijek spava ali je u tvom zagrljaju zaštićena kao u bunkeru.Obično je dugo gledaš kako diše. Dani koji počnu takvim jutrom moraju biti lijepi. Još uvijek nisi navikao na taj prizor i uvijek se očaraš dok je gledaš....ZAR NE?

PAJDO - KRENI!

Kopiral sam od mirisne zadnji komentar sa mog predzadnjeg bloga. Ništ više.

Kad sam ušao u njezin stan, bilo je tiho. Previše tiho. Prolazio sam kroz sve sobe njezina zagrebačkog stana osjećavši u zraku žestoku aromu njezina parfema. Našao sam je u maloj radnoj sobi kako sjedi za stolom koji se presijavao ljubičastim svjetlom kao od neke disko-lampe. Sjedila je nepomično i ništa mi nije bilo jasno. Nisam znao da se zagledala duboko, duboko u vječnost.

Znali smo se od djetinjstva. Išli smo u istu osnovnu školu, u istu gimnaziju. Upisali smo isti fakultet, samo ona arheologiju, a ja povijest. Bili smo prijatelji, bili smo kao brat i sestra. Učili smo zajedno, zajedno izlazili. Kada je došlo vrijeme studija, zajedničkom smo ljubavi prema prošlosti upisali slične predmete. Godine su prolazile, a mi smo sve više napredovali ka svojim ciljevima. Diplomirali smo, i radili neko vrijeme zajedno dajući instrukcije i pišući svoje magistarske radnje. I onda smo se počeli razdvajati. Ja sam ostao sa titulom magistra, a ona je požurila ka doktoratu. Uslijedila su brojna putovanja po svijetu. Razne konvencije, konferencije, seminari i terenska istraživanja. Ali smo ipak tu i tamo nalazili vremena da se nađemo u našem gradu u kojem smo se rodili i u kojem smo odrasli.
No, nalazili smo se mi i u svjetskim metropolama kada bi nam se slučajno poklopila putovanja ili kada bi nam se odrednice približile. Tada bi smo sjedili satima zajedno i pričali o događajima u našim životima koji bi nam se događali dok bismo mi bili odvojeni. Pili smo do kasno u noć i razgovarali do u detalje o svemu. Tako sam ja postao uvaženi povjesničar sa specijalizacijom na srednjovjekovnim arhivama, a ona uvaženi arheolog sa više od nekoliko projekata u tijeku, jer su joj drevne kulture bile opsesija. Moja odredišta u svijetu najčešće su bili New York, Pariz, Rim, Prag, a njezina Rim, Kairo, Lima, Mexico City. I mogu reći da smo se mi i poprilično često nalazili s obzirom na naše pretrpane rasporede i obveze. Uglavnom, naše dugogodišnje prijateljstvo se i dalje održavalo, i mi smo bili sretni zbog toga.
Cijela ova priča započela je kada se vraćala iz Perua u Europu. Dobio sam njezin telegram da bi se mogli naći u Zagrebu, jer će se doći dva tjedna odmoriti i napraviti neke studije oko trenutnog iskapanja na andskim visoravnima. U pismu je spomenula i da ima sa sobom jedan prekrasni artefakt koji bi mi htjela pokazati.

Taj dan ujutro, kad je došla, činio mi se savršenim. Proljetna atmosfera suncem obasjana Zagreba još ujutro me natjerala da se prošetam gradom i sjedem na kavu uživajući u prvoj toplini sunca. Doduše, bio sam nedavno na Siciliji gdje je bilo nedvojbeno toplije, ali ipak je ovo bio Zagreb. Bio je dogovor da se ona i ja nađemo u dvanaest pod satom. Sjedio sam u Gradskoj Kavani od jedanaest i mirno pušio, ispijajući povremeno gutljaje tople kave.
Nije kasnila. S obzirom da se nismo vidjeli već više od šest mjeseci nije mi niti najmanje bio čudan njezin dugački, topli zagrljaj kojim se bacila na mene, ovivši ruke oko moga vrata. Sjela je pored mene i dugo smo govorili o svemu što se zbilo posljednjih mjeseci. Ona se nekako još više proljepšala od kad sam je posljednji put vidio. No nisam posvećivao puno pažnje tome, s obzirom da je naš odnos bio strogo prijateljski.
- U Peruu je prekrasno u ovo doba godine, pogotovo u planinama. – rekla je – Kopali smo mjesec i pol dok nismo došli do ulaza u jednu malu piramidu iz razdoblja Inka. Još k tome smo imali problema sa mjesnim stanovništvom koji su govorili o nekom svom lokalnom Bogu Vječnosti čijem kultu je pripadala ta piramida. Zatim smo imali još hrpu problema oko dozvole za ulazak u nju jer nam se vlast ustručavala dati išta zbog prosvjeda određenih lokalnih skupina koji su i nakon nekoliko stoljeća zadržali vjerovanje u kult tog svog boga. I tako… Na kraju smo ušli, ali nije bilo bogznašto, par stvarčica od zlata, nekoliko bodeža. I to bi bilo to. A onda sam ja slučajno naletjela na jedna pomična vrata, koja su skrivala tajni prolaz do skrivenog oltara. I tamo sam našla to nešto. Prekrasno je. To je nekakva glinena pločica sa kvadratom u sredini koji ima površinu poput vode i stalno je uskomešana. Nisam nikome prijavila otkrića i prošvercala sam ga do ovdje, time prekršivši nekoliko međunarodnih zakona.
Preneražen, zaustio sam da nešto kažem, ali me prekide: - Ne znam što mi je bilo. Jednostavno sam imala potrebu da ga donesem u Zagreb nikome ništa ne govoreći. Kao da mi je neki unutarnji glas govorio da je tako ispravno i da to moram učiniti.
- Gdje je sad? Da li ga mogu vidjeti? – upitao sam znajući da nešto nije u redu, ali ne baš precizno što.
- Naravno da možeš. Dođi popodne u moj stan. Pokazat ću ti ga. Vidjet ćeš. Prekrasno je. Uopće mi nije jasno kako je tako nešto lijepo ljudska ruka mogla napraviti. Sama površina toga “tekućeg” u sredini kosi se sa zakonima fizike. Možda ćemo zajedno otkriti koja mu je svrha. Čuj, moram ići sada. Moram obaviti neke stvari u arhivi arheološkog muzeja. Dođi do mene oko šest. Dobro?
- U redu. – rekao sam. – Ja isto tako imam par dogovorenih poslova koje moram obaviti, pa mi odgovara u šest. Vidimo se.
Poljubili smo se u obraz i ona je otišla. Još sam neko vrijeme sjedio i razmišljao o onome što mi je ispričala. Naravno da sam znao da je prekršila nekoliko međunarodnih zakona. Zanimalo me zašto. Što je u tom predmetu tako posebno. I kakav je to predmet uopće. Nikad nisam čuo nizašto takvo. A još manje od nje bilo mi jasno kako je moguće da nešto ima tekuću površinu a da ne iscuri. K vragu, ja sam povjesničar, a ne fizičar, ali opet znam neke stvari. To je bilo naprosto nemoguće. Možda je to samo nekakva igra svjetla na uglačanom metalu. Postao sam iznenada nevjerojatno znatiželjan i zainteresiran.
Dan mi je protekao u istraživanju. Nisam se baš najbolje mogao skoncentrirati u obavljanju svojih poslova, jer su mi se misli stalno vraćale natrag na naš razgovor i na razmišljanje o tome kako u biti jedva čekam da dođe večer da saznam o čemu se radi i da vidim taj misteriozni predmet uopće.
Nabrzaka sam ručao i pregledao neke zabilješke oko svog trenutnog projekta i pokušao razmisliti o daljnjim planovima istraživanja. Malo sam uspio i prileći da se opustim, jer je neki neobjašnjivi, čudan osjećaj sve više rastao u meni. I tako je polako došlo vrijeme da se spremim. Istuširao sam se kratko, pojeo nešto malo i obukao se ležerno, sportski. Smatrao sam da će traperice, tamno crvena vesta i jakna biti u redu. Izašao sam van i usput kupio litru vina u nekom dućanu, da se nađe uz razgovor, a ujedno i iz pristojnosti.

Bila je koja minuta do šest kad sam se parkirao ispred njezine zgrade. Još uvijek je, naime, živjela u stanu, jer nikako nije stizala da nađe neku solidnu kuću. A nije htjela, kako je rekla, mene opterećivati time. No, živjela je u starijoj zgradi, u velikom peterosobnom stanu koji si je i mogla priuštiti. Njega je ionako naslijedila od pokojnih roditelja, pa su tu bili i neki sentimentalni razlozi, a ne samo nedostatak vremena, jer bi morala prodati taj stan, ako bi htjela kupiti kuću.
Otvorio sam ulazna vrata od stubišta s ključem kojeg imam već godinama, kao njezin dugogodišnji, obiteljski prijatelj. Popeo sam se stepenicama na njezin drugi kat i pozvonio. Nije se javljala. Čudno. Pričekao sam nekoliko trenutaka pa sam pozvonio i drugi put. Opet ništa. Stajao sam pred vratima neko vrijeme u nedoumici, a onda isprobah stisnuti kvaku. Vrata su bila otključana. Ušao sam unutra i zazvao je. Nije se javljala. Rekoh glasno da sam to ja. Opet ništa.
A bilo je stvarno tiho. Bez glazbe, bez zvukova izvana. Jedino osjetilno je bio miris njezina parfema koji se širio stanom. Nije je bilo u hodniku. Prošao sam ravno do dnevne sobe. Nije je bilo ni tamo. I tako u ostale tri sobe. Preostala mi je jedino još njezina mala radna soba. Ušao sam i ona je bila unutra. Zidovi cijele sobe bili su podloga igre ljubičastog svjetla koje je dolazilo od smjera stola i širilo se prostorom. A ona je bila gola i nekako čudno prekrasna, sjedila je za stolom i gledala u sam izvor toga.
Stajao sam par trenutaka tako zbunjeno promatrao njezinu bajnu nagost. Nešto me strašno privlačilo njoj i jedva sam se uspijevao oduprijeti tom nagonu znajući da smo prijatelji. Jer, nikada nije bilo ništa između nas. Osim jedne noći pred desetak godina, kada smo oboje bili nešto tužni i kad smo se poljubili, ali ništa drugo. A sad je moja najbolja prijateljica sjedila gola za stolom i opčinjeno zurila u samo središte pločice koja je stajala pred njom lagano levitirajući u zraku. A onda je odjednom ustala i stala pred mene.
- Došao si… - reče polako i tiho. A zatim polako dođe do mene i poljubi me kratko u usta.
- Ovo je vječnost… - reče i okrene se pokazavši rukom u smjeru stola.
- Mogu li pogledati? – upitah sa čudnim grčem u želucu koji je bio mješavina jeze i požude, znatiželje i straha.
- Kasnije. Sada te jako, jako želim. Onako kako te nikada nisam željela. Jednostavno je tome tako. I ne mogu se oduprijeti tome. – odgovori mi i polako me počne skidati.
Pokušao sam je odgurnuti i oduprijeti joj se, ali me nekakav osjećaj opsesije obuzeo u sekundi. Osjetio sam nevjerojatno uzbuđenje, a ona je usto izgledala natprirodno božanstveno, dok je stajala preda mnom sa svojom dugom crnom, raspuštenom kosom, i prekrasnim tijelom, dok se njezin miris uvlačio u sve pore moga tijela i topio me svojom aromom.
Pomogao sam joj da me skine i sad smo stajali jedno pred drugim goli i prepuni žudnje. Legli smo na pod, na topli tepih u njezinoj radnoj sobi, i dugo se ljubili isprepletenih tijela. Zatim smo vodili ljubav, i to se povremeno pretvaralo u parenje divljih zvijeri, a onda opet u smiraj pred oluju. Ne znam koliko je vremena prošlo, samo znam da sam se grčio u beskrajnom užitku satima i da sam želio da nikada ne prestane. Bilo je predivno.
Ležali smo tako neko vrijeme zagrljeni, dok mi se nije počeo vraćati razum. Tada shvatih da sam upravo spavao sa svojom najboljom prijateljicom, koja mi je godinama bila kao sestra. K vragu! Kako se to dogodilo? A onda mi pogled pade na stol.
- Pokaži mi. Što je to? – rekoh, ustavši i krenuvši prema stolu.
Sad je i ona ustala, stavila ruku na moje rame lagano me približivši stolu.
- Ovo je pogled u vječnost. Gledajući u površinu ovog i vidjeti ćeš sve što je bilo, što jest i što će biti.
Sagnuo sam se, sjeo na stolac i pogledao prema središtu tog predmeta koje se mreškalo vodenastom površinom isijavajući ljubičastu boju posvuda uokolo. I tada mi se zavrtilo. Obuzela me takva vrtoglavica da sam mislio da se u utapam u golemom viru. A onda se sve smirilo, i ja se nađoh u izmaglici koja je sad već bila blijedo ljubičasta i kretala se prema bijelom, a onda se sve raščistilo. Prvo sam vidio cijeli svoj život, baš svaki trenutak. A onda sam polako shvatio da što god pomislim to mogu vidjeti. Pomislih na zalazak sunca i nađoh se na pješčanoj plaži sa prekrasnim crvenim zalaskom sunca. Htjedoh zagrabiti more šakom, ali ruka mi prođe kroz njega kao da uopće ne postoji. Krenuo sam prema vodi hodajući, i zaključio da hodam po samoj površini a da je uopće ne osjećam pod nogama. Dobro, to je bilo to. Zamislio sam piramide, i našao sam se u trenutku u podnožju tri velike piramide. Nije bilo nikog. Samo jedan kamion što je prolazio polako pustinjom, i nekoliko goniča deva u daljini. Padne mi na pamet pitanje kako su te prekrasne građevine izgrađene. I odjednom se krajolik izmijeni. Na mjestu piramida bili su tek temelji, a ogromna gomila ljudstva i deva vukla je kamene blokove. Goniči robova pucketali su bičevima, a nekolicina staroegipatskih dvorskih dostojanstvenika hladila se pod postavljenim tendama.
Tako shvatih, da je ovo stvarno pogled u vječnost. Da je dovoljna samo misao da bi se našao tamo i vidio sve iz prve ruke. Ovo je bilo najvažnije otkriće ljudskog roda. Ako ovo objavimo javnosti, riješit će se sve nedoumice i sva pitanja koja čovjek može postaviti. Pomislih brzo, da želim biti u sobi, i opet izmaglica, i ja se nađoh kako sjedim na stolici dok mi je ona stala iza leđa i držala ruke na ramenima.
- Ovo je savršeno. – uskliknuh. – Ovo je najveće otkriće za ljudki rod ikada. Mi imamo odgovore na sva pitanja. Iznesti ćemo to i riješiti sve probleme. Čuješ li me? Zašto šutiš?
Ona je šutjela svo to vrijeme zatvorenih očiju. Ustavši protresao sam joj ramena, a ona je polako otvorila oči i pogledala me dugim prodornim i blagim pogledom u isto vrijeme.
- Mi ne idemo nikuda. Ovo je vječnost ne samo za sebe, nego i za nas. Ostat ćemo ovdje zauvijek…
- Ma što pričaš?! Naravno da možemo izaći. – Pohitao sam sa osjećajem panike van iz sobe, zaboravljajući da sam još uvijek gol, i potrčao do ulaznih vrata od stana. Bila su otključana. Hvala Bogu! Već sam mislio da se nekako neće moći otvoriti. Pritisnuo sam kvaku i otvorio naglo vrata. Kriknuo sam. S druge strane nije bilo ničega. Baš ničega. Velika beskrajna praznina, koja je na tren bila bijela, na tren siva, a na tren crna. Na trenutak mirna, na trenutak kao u gibanju. Ali ništa se nije nalazilo niti iznad niti ispod stana. Kao da je stan odsječen od prostora i vremena.
Stajao sam tako paraliziran od nepojmljivosti toga što vidim poprilično dugo, sve dok nisam osjetio njezinu toplu ruku na svom ramenu, dok je drugom zatvarala vrata polako i nježno.
- Rekla sam ti. – reče i prođe mi prstima kroz kosu. – Ovo je Vječnost, a njezin gospodar je odabrao nas da budemo njezini svećenici. Kad sam nakon našeg rastanka u kavani došla kući i prvi put pogleda u Oltar Vječnosti, naime tako se zove onaj predmet, objavio mi se neki glas i objasnio mi sve to. Dat će nam besmrtnost, vječnu ljepotu, mladost i svo znanje svih svemira, a u zamjenu mi ga moramo poštovati, i , hm… , mislim da mu se seksualnost sviđa. Tako da… I to je još jedna žrtva. Uglavnom, živjet ćemo zajedno zauvijek i vidjeti cijelu povijest i budućnost postojanja, a uvjet je da ostanemo u ovom stanu zauvijek. Shvaćaš li? Nema ništa izvan ovog. On je izabrao mene, a ti si došao i On je odlučio da ostanemo zajedno. Moj stan se trenutno nalazi nikada i nigdje. Mi smo Promatrači. Što god poželimo ovdje u stanu dobit ćemo. To je to.
Dugo sam šutio i probavljao sve to. Na kraju sam se i pomirio s tim. I ne čini se tako loše provesti vječnost u zatvorenom prostoru sa prekrasnom ženom i najboljom prijateljicom, a dobiti prozor kroz koji se može vidjeti sve što postoji, što je postojalo i što će postojati. Nema bolesti, nema smrti, samo znanje, seks (taj dio mi zvuči posebno zanimljivo) i Vječnost. A mi smo zauzvrat dali svoju slobodu i život. Tja. To je sudbina. Neću se buniti. Ako je tako trebalo biti, dobro. A možda jednom i upoznamo osobno toga Boga Vječnosti, možda mu se i zahvalim, jer sve mi se više čini da ova vječnost i neće biti tako loša.