Zapisi jednog zavodnika

Horizontalna vertikala. Najljepši muški položaj. Za

Ulazim u dvoranu. Tiho zatvaram vrata kao da se bojim probuditi nekog posebnog. Odlažem stvari uz prozor. Puštam kazetu. Glazba se stapa s prostorom. Gasim cigaretu. Pijem gutljaj vode iz automata u kutu. Postavljam strunjače pola metra od zida prekrivenog ogledalima. Gasim svjetlo. U prvi mah je tamno, no oči se brzo privikavaju. Volim tamu. Osjećam se sigurno. Zaštićeno. Kao onaj koji vreba, a nitko ga ne vidi. Klečim na strunjačama. Smirujem se. Protežem i rastežem. Dišem u ritmu glazbe. Bubnjevi vode moje ruke, gitare ostatak tijela. I ja postajem dio prostora. Ne više naprasni uljez u praznini velike utrobe. Već dijete tamnog kvadrata suočeno sa vlastitim licem u ogledalu. Vrijeme ovdje staje.
Poništavanje vremena prvi je korak. Postajem dah. Postajem kretnja. Samo element, dio svega što me okružuje. Poništavanje ega drugi je korak. Zaboravljam tko sam. Ni ne želim znati. Ni razloge. Ni pitanja. Ni odgovore. Želim biti. I bivam.
Sinergija glazbe i tišine, glazbe i moga tijela, moga tijela i prostora – ukupna je. Predajem se mantri šutnje. Najsvetijoj od svih. Gašenje unutarnjeg glasa. Dijalog prestaje. Kao da gasiš prekidače na rasvjetnom sklopu. Jedan po jedan. Tako se svjetla jastva jedno po jedno gase unutar rascijepljene duše. I ona opet postaje jedno. Kao nekoć kada je sve bilo jednostavno. I kada se živjelo između udisaja.
Kako je vrijeme nebitno jer ga nema i kako je sve prekrila nepomičnost, tako se oko mene ovije aura mira. Osjećam je svim porama. Ulazim dublje u sebe. I onda nagli izdisaj. Pridižem koljena i na njima se ispravljam. Još uvijek klečeći lagano i mirno, zatvorenih očiju, podižem dugi obi ili nešto što ga mijenja. Ovijam ga polako oko struka. Prvi put, drugi put i treći put. Dvostruki čvor na desnom boku zatvara krug. Dva opuštena kraja obija vise na bedru. Prsti prelaze sigurnim dodirom njegovom površinom provjeravajući čvrstoću. Oni već znaju kada je u redu. Opet trenutak posvemašnjeg mira.
Zatim lijeva ruka poseže za mačem što je cijelo vrijeme ležao u prijateljskom položaju ispred mene. Tsuka na lijevo, oštrica okrenuta prema meni. Iako nikoga nema preda mnom, mir je moj prijatelj. Moj odraz u zrcalu također. I zato pristojnost. Neugrožavanje.
Lijeva ruka dodaje mač desnoj a ona sama prelazi na bok i lagano odvaja obi od trbuha i bedra. Jednim odmjerenim, kliznim pokretom desna ruka pušta tijelo mača u koricama da sjedne ukoso na bok. Lijeva ruka pada na početak saye i učvršćuje je. Desna joj pomaže da tsuba mirno legne na trbuh. I onda sve prestaje. Lijeva ruka opet mirno počiva, ovaj put na grlu saye. Desna na desnom bedru. Samo glazba, tiho i pravilno disanje i refleksija mojih obrisa odaju naznaku prisustva u dvorani.
U djeliću sekunde mir se raspada. Barem izvana. Iznutra se naravno stopio sa srži jastva. Munen. Stanje bez osjećaja. Bez svijesti. Bez razmišljanja. Izvana otpočinje ples. Brzi istup desnom nogom naprijed. Siguran pokret izvlači mač iz saye i on opisujući luk u stranu elegantno slijeće na pod na desnoj strani, tek ovlaš ga dodirnuvši svojim vrhom. Sekunda stanke, a zatim skok u stav. Munjeviti okret. I serija elipsi koje u nizu paraju zrak. Mač se okreće naprijed-nazad u desnoj ruci u napadima bivan pridržavan lijevom koja u težim napadima daje snagu, dok desna održava samo kontrolu. Bešumni koraci hitro mijenjaju pozicije. Nikad dva pokreta za redom istom nogom. Povremena škripa parketa. Kako se tijelo kreće tako se katana vrti u svim smjerovima – siječe lijevo, desno, sa strane, od gore… povremeno sabijajući zrak tako da on šušti karakterističnim zvukom ugodnim uhu. Nakon niza udaraca stanka. Kao kad se oluja premišlja hoće li nastaviti svoj bijes ili ne. Kao kad se anđeo smrti premišlja hoće li ubiti ili ne…
Ledeni kip bez misli stoji usred dvorane s jednom rukom naprijed slobodno u zraku. Druga visoko iznad i iza glave drži mač kao koplje. Da je netko prisutan pomislio bi da će ga ispaliti čisto ravno, kao munju. No, to je varka. Kada se jednom pokrenu, ja ili tkogod da bio u tom trenu lišen vlastita jastva pojurih naprijed. Hitri okret u rukama istura oštricu sa druge strane i ona slijedeći osmicu poput propelera sasiječe sve privide oko sebe. Vrteći se tako poput derviša pokrivao sam svih tristo i šezdeset stupnjeva nekoliko krugova uzastopce. Onda opet led. Desna ruka brzo rotirajući tsuku izbacuje mač u zrak koji se vrteći oko svoje osi vraća natrag u desnicu, ali ovaj put naopako okrenutu. I ona munjevito stegne mač i vrhom prema gore unatrag zarije oštricu ispod pazuha u nevidljiva protivnika iza leđa. U trenutku povratka šaka se opet brzo otvara i leđno rotira katanu tako da opet u sljedećem trenu ona slijeće glatko u čvrsti stisak šake već u promijenjenom položaju. I spušta se naprijed. Oštrica u ravnini očiju. Laktovi i ruke ispruženi. Pa petlja oko ruke i opet na nišan. Petlja. Nišan. Poluokret. Opet osmica. Sječa se nastavlja. Bezvremensko bojište ostavlja horde osakaćenih duhova.
Napokon iz praznine poziv za smirajem, Žustri plesni pokreti nogu i koljena već savijena ulaze u klečeći stav. Opet pridizanje. Lijeva ruka čvrsto na grlu saye. Ali samo sa zadnja dva prsta. Kaži prst i srednjak dočekuju stražnji dio oštrice. Palac balansira u zraku. Za to vrijeme desna ruka je okrenula cijeli mač unatrag i usmjerila ga kao da ću probosti samoga sebe. Ali ne. Vrh je ipak usmjeren u sayu i prsti prihvaćaju prve centimetre stražnjeg dijela oštrice. I dalje po njima mač sada samo klizi u tok kao da ga desna ruka gura unutra dok mu lijeva u isti čas navlači sayu na njega. Ruke se susreću ali i ne dodiruju. Između je tsuba.
Lijeva ruka ostaje kod grla saye. Kao da naznačuje spremnost ponovnog izvlačenja dok desna opet liježe na bedro. Lagani naklon zatamnjenoj slici u ogledalu. Napokon osmijeh zatitra u kutu usana. Zadovoljan, još neko vrijeme klečim slušajući samo blage niti glazbenih tonova koji se omataju u klupko oko mene. Zatim lijevom rukom podižem obi, a desnom izvlačim mač u sayi iz pojasa. Nježno ga poput djeteta stavljam pred sebe okrećući ga i opet u prijateljski položaj. Klanjam se. I napokon počinjem ponovo pokretati dijalog unutar sebe.
Ustajem i bez suvišnih radnji spremam stvari. Na kraju uzimam mač pod ruku i izlazim. Zaključavam vrata. Još jedan korak do nedostižnog savršenstva je učinjen. Još jedna cigla u utvrdi shvaćanja svijeta oko sebe podignuta. Još jedna bora ublažena. I ostavljena za neka druga, mudrija vremena.

= rand (200,99) pušiona.