Nekomu...negdje...

 
Da li znate sta je telepatija?
Telepatija je kada krava umre, a tele pati...

Pa zar ti nije ovo simpa?
Meni je....

Slatko!

Sanjao sam… da te gubim…
da odlaziš daleka i hladna…
meni strana
kao sa druge strane oceana
da tražiš svoj dom
sanjao sam… da nisi bili sretna…
ili sam to bio ja…
pomalo ofucan tih dana…
bježao od sebe… a ti me nisi tražila…
i nisam znao što da radim
kuda sa sobom
okovan plamenom svijeća
zaražen tvojim očima
noću koja smiruje i izluđuje u isti čas…
slomio sam satu ruke
stao je kao da čeka posljednji vlak
da vidi hoću li ostati na peronu
ili poći za tobom bez obzira na sve…
volio bih početi opet… onu igru ranjenih zvijeri…
odbjeglih od svijeta… od laži… od praznine…
možda prekasno… prestar da opet poludim…
premlad da se osudim…
sanjao sam… anđeli su krvavim suzama
zastirali naše stope u snijegu…
vatrom sam te krstio
čelikom krunio
srebrom ljubio i zvijezdama darivao…
sanjao sam da te gubim…
po posljednji put…
nisam ispustio glasa… samo dugo promatrao grad
kako se budi iz sna koji nije bio moj…
koji nije bio…
sanjao sam.

Hvala lijepa....ma da...dječije po malo,ali meni je nekako sjelo...i nasmijalo me.
Da li to znači da si na tren ONAJ PRAVI?

Da. Sad sam ONAJ pravi.

Budeš me odignorirala?

opet sam u noći
na drugom kraju grada
u magli u dimu u svojoj sjeni
sat nijemo otkucava jedan
miris smoga i duhana
pogašena svjetla i glazba iz starih dana
izlizane kazete puna pepeljara
opet sam u noći

zatvaram oči i tonem u sebe
pa opet palim još jednu
čitam stranice požutjelih knjiga
što mirišu na vlagu ustajalog znanja
otvaram novine – miris rata u svijetu
izbori kod nas – dosta mi je sranja
noć je prelijepa za to
zatvaram oči i tonem u sebe

Vrtim se u krug
žute cigle ukrašene kule
bodljikava žica
žica posvuda
prašina i smeće
lud sam
prazan
sanjao sam šumu
ne znam kad
sve je isto
sanjao sam planine
lutao slobodan
vrtim se u krug
mala gamad me gledaju
smijeh
kamen u glavu
nitko ne razumije
nitko ne vidi
oni su jači
vrtim se u krug
uzeli su mi ponos
legao bih i umro
da mi nije ostala čast
ako uđu ubit ću
sanjao sam majku
probudio se sam
sanjao sam oca
vodio je hordu
sve je isto
vrtim se u krug
u krug se vrtim
liježem i zaboravljam tko sam
bolje je tako.

Plesala je sat vremena. Plesao sam.
Pričala je dva sata. Pričao sam.
Pila je kavu. Pio sam je i ja.
Nije htjela ništa. Ja još manje.
Grad je spavao.
Apsolutna tišina nad svijećama
uličnih lampi.
Samo luđaci proparaju tišinu
da bi otišli ususret
nekom dalekom jarku.
Ogledala su nas reflektirala.
Svjetlo se račvalo na dvoje.
Mi bili smo sami
a opet kao u gomili.
Ništa nismo htjeli. Ništa tražili.
Što sam stariji
to su mi žene bolji prijatelji.
Ma što ostali muškarci rekli o tome.

ne nego kad negog muci tele, onda te tele pati, a ako muci tele ja, onda tele-pati-'ja'?

Ako ćemo logikom ...
Nikakva flašica nije i ne može biti nadomjestak za majčino mlijeko,slamčice.
Mada...slažem se i sa tvojom definicijom,ako je prenesemo u svakodnevni život,a opet mislim ZAR JE VRIJEDNO PATITI ZBOG MA KOJEG "TELETA LJUDSKOG" ???

Ja sam vegan.

Nad suncem i nebom, vladaše ti bozi,
Ovjenčani Febom, čovjeka ka nozi
Samrtnog držaše, i njegovu nadu,
Kad god padaše, u svom muklom padu.
I sve to bje divno, dok se smrtnik znao
Bojat, a ne kivno, vatru božju krao.
I dođe i taj dan, čovjek želje biti,
Jak njegov bješe san, ne mogaše skriti:
Gospodar sudbine, od Boga veći Bog,
Ne sjena iz tmine, već kralj života svog.
Moć je naučio, kako osvojiti,
zemlju izučio, rukom pokoriti.
Osvanula jutra neka su i nova,
Kad znaše za sutra i zvijezde kova,
Bozi nesigurni naglo postajali
Više preumorni, sami rastajali
Od sudbine svoje, stari besmrtnici,
Znanjem da se boje, pali prognanici.
Padaše po jedan, svi što bjehu sila,
Crv posta vrijedan, sudbina je bila.
I Olimp se ruši, bogova silni tron,
Strah u svakoj duši, plače sav nebosklon.
Krv sa suzom lije, neutješne Muze
Kao nikad prije, jer smrtnik sve uze,
I moći i slavu, i snagu plejade,
Ostavivši glavu i leš mrtve Nade.
A umiraše svi, kao običan rob,
Bijedni bozi ti, i bez prava na grob.
Svi do jednog leže, na podu doma svog,
Ne htijuć’ da bježe, do boga mrtvi bog.
Pade Feb Apolon, i mudra Atena,
I mora Posejdon, Hera božja žena.
Dioniz bog vina, brzonogi Hermo,
Sa gordih visina u tamni inferno
Nestadoše oni i više ih nema,
Postaše demoni, samo crna sjena.
I samo praznina na svijetu osta,
I pusta tišina na kraju sveg posta.
Onaj što gubi sjaj jednom bje vrijedan,
Priči bi bio kraj, da ne osta jedan.
Na vrhu sveg i svih, kao grom bješe znan,
Vladar bogova tih, Zeusom Ocem zvan.
Moćni i mrki car, što pravdu dijeli,
Djeleć’ kaznu il’ dar, za svijet cijeli.
Zadnji je ostao, Otac svemogućih,
Na smrtne ustao, munjom paleći ih.
I ne vidje prije, nitko takva rata,
Jer kad bog smrt sije, brat pada do brata.
Digle se oluje, da satru drznika,
Nek se Riječ čuje silna gromovnika.
Kako čovjek sruši Njegove sinove,
Tako smrtnoj duši bog baci okove.
Vatra, bol i kuga s ruke Njeg’ve dođu,
Od dalekog juga, pa na sjever prođu,
Ne osta ničega, osim strašne boli
I boga većega, što mrzi, ne voli.
Ljudski jadan je rod, sa bogom jakim tim,
Jer kad im tone brod i oni tonu s njim.
Sva im sada sila što nekoć imaše
I kakva je bila, pomoć ne mogaše,
Bog je ipak jači, tako se činilo,
I da ga se smaći nikad ne bi moglo.
Pojave se ljudi koji nešto znaju
Možda neki ludi, nadu ipak daju.
Neke nove moći, što nije znao On,
Na Zeusa poći i srušiti mu tron,
Htjeli su i pošli, na Olimp sa snagom,
Tamo su i došli za božanskim tragom.
I poče opet rat, izmeđ’ njih i boga,
Odluče savez zvat: Poraz Velikoga.
Al’ zato ovaj put kocka sudbe pade,
Zeus koliko ljut bio nema nade,
I kasno je tek sad, prolazi vrijeme,
Taj primiče se pad i svo njeg’vo breme.
Suze na licu bog već pomalo nosi,
Od straha pustog tog, on za milost prosi.
Sam nekoć besmrtni, nema više snage,
Dobio ga smrtni za težinu vage.
I skoro tu je kraj, i neće bit’ više,
Samo još nešto znaj, tu bol koja diše:


Zemljom vjetar puše, k’o epitaf bogu,
Smrtnik je bez duše sam u svome logu.
Hladno sunce plače nad beskrajnom tamom,
Sve na zemlji kraće ostalo je samo.
Ničeg više nema, sve je izbrisala
Jedna tamna sjena, sudba zapisala:
I tome je tako, kako bi da bude,
Sve je čovjek smak’o, zbog te želje lude.
Kutija je prazna, ona gdje bje Nada,
Jer stigla je kazna zbog božjega pada.
Hoće li se ikad sami ljudi snaći?
Bez bogova nikad neće oni naći
Sreću svoje duše, jer oni ne znaju
Ništa samo ruše i tugom vladaju.
Bog čovjeka stvori da na zemlji živi,
Da si sreću tvori, ne da boga krivi.
Propala smo vrsta, tako jadno smrtni,
Više nikad čvrsta, mrtvi su besmrtni.
Jer nemamo koga, da nas krhke njiše,
Ubili smo Boga, ustat neće više!

YXCV...daaaa,imaš pravo.
tele-pati-ja je i stati teletu na nogu...BRAVO!!
:-)))))))

Kahlice dobodošel pajdaš!

Coelho,svatko iam pravo na svoje mišljenje...pa i ti.
Ali ja recimo,NIKADA NE UKAZUJEM NA POGREŠKE I GLUPOSTI NEKOME...AKO MU NE ZNAM REĆI KAKO JE ISPRAVNO I ŠTO JE TO PAMETNO...
Od takovog pametnog nick-a to očekujem!

mirisna, a kako ti to mjeris sto je pametno, i sto je ispravno?

Ove su riječi trule od praznine,
ove su pjesme prezrele i glupe.
- One su, tako, šiknule zbog psine,
i sada streme ko oštrice tupe.

Nisam li seljak, ja sam barem divljak
i katkad su mi drage moje vrane.
Jer svaki graktaj postati će bitak,
a moje kune kupit će banane.


- No one samo imati će cijene,
ako ih jednom, u banana splitu,
uronjene vidim il' slavno zabijene,
ljubljeno dijete, baš o tvome klitu.

Hvala!
Ma sve je OK....Lijepo je da se razumijemo samo...

oprasivanje pomocu pcela
Ispitivanja koja su vrsili profesor Evert i prof. Cander i mnogi drugi naucnici ustanovljeno je da je voce koje je nastalo poslije dobre oplodnje unakrsnim oprasivanjem, sladje, ljepseg izgleda i izdrzljivije. Dobra oplodnja znaci i dobro i jako sjeme, nastalo unakrsnim oprasivanjem , za razliku od samooprasivanja pomocu vjetra i drugih nacina koje gotovo redovno daje slabije i krzljavije plodove.
Eto u prirodi sve ima svoju logiku...pcele kada ljubi uziva i od toga cijeli svijet ima neku korist...
...a kad ljudi to rade onda iza njih ostaje samo tuga i bol.

Trebao sam da se odselim…
kad su mi bile dvadeset i tri…
još dva sata i petnaest minuta
a ja ne idem nikuda
još tako malo
tako previše…
trebao sam odavno otići
maknuti se od ovih ljudi…
ovog mjesta…
ove zemlje…
ove vjere…
ovog svega…
trebao sam da se odselim
a nisam
ostao sam tu
i sad čekam
još dva sata i petnaest minuta
na izvršenje presude
da ponoć udari
i da mi kaže
kako sam bio glup
što nisam spakirao stvari
par dobrih knjiga
par starih oštrica
uhvatio svoju dragu za ruku
i odjebao
u nepoznato…
trebao sam da se odeslim…
kad su mi bile dvadeset i tri.

Sve što je ljudsko...što nikoga ne vrijeđa...ne ponižava za mene je ispravno...a ispravno je valjda i pametno...Nisam niti ja sveznadar...niti pametnajković-ka...ali mislim da sam ČOVJEK-žena...
To su moji kriteriji!
Zar su prestrogi...ili nerealni???

Hvala lijepa!
Takav odgovor sam i očekivala! :-)))

Ni meni ne bi smetalo da jedno pravo majušno tele "misli" da sam mu ja mama...
lijepa gesta...ako sam te ispravno shvatila...
Ja sam radila usporedbu između ljudskih i životinjskih teladi...
Znam da znaš da postoje obje vrste..

Ma mene bi bilo briga...pomislila bih da ga boli....

Znam...Ali zašto?
Zar mora boljeti?
Tako malo treba da nikada nikoga ne boli...samo to želim...

Vrijeme stoji u mom grlu i odmara se dok se ja gusim kao pod vodom-bol pucanja vena, bol pucanja pretijesne koze, bol uzavrele otrovane krvi, bol gusenja do smrti i onda NISTA. Slike nestaju i nema mirisa-tek osjetim naprsnuce rebra na lijevoj strani. "Dobro je" kazem sebi-"samo je puklo rebro" lazem sebi savrseno svjestan da je srce puklo, ne na pola vec u paramparcad.