adio prijatelju
Ma skuzaj me Olivere nismo mi bili pravi prijatelji,
a opet koliko smo toga skupa prosli kroz tvoje pisme.
Ko pravi picaferaji u starin zutin postolin palili smo neka svitla tamo u dubini moje duse.
Sa galebon letili u visine, u visine, i prkosili neveri ca se vaja.
Sa Nadalinon mutili jaja,
sa skalinadon penjali se i padali,
Hajduku, brez pinezi i rispeta pivali.
Sa, oprosti mi pape pustali suzu za grije mladosti.
Skupa smo virovali u ljubav,
hodali priko zutoga lisca ljubavi,
do cesaricini bili dvora,
ko brod u boci putovali,
ostavljali trag u beskraju,
volili Lucu malu, i onu sta je imala malu rupicu na bradi,
cuvali osmjeh za ljubav ako je jutron tuznu probude.
I jednu noc u Brelima uz moje lipo dotakli zvizde na nebu.
Navigavali do Vele Luke i nazad,
molili za Magdalenu,
sicali se Roka i Cicibele i jubavi puste siromske,
pivali sa klapon ispod volta,
spominjali i jednu Marcelinu,
ljubili jednu lipu bez duse,
ma koce se svega sitit a karoca gre, neka gre,
ide leti tuta forca ta karoca od zivota.
E i tu si Olivere otpiva onako iz zrca iz duse kako si samo ti zna i niko vise.
I dragi moj prijatelju jer jesmo bili prijatelji jer ti si dilija ljubav svojin pismama a ja san ti je vraca volec, osjecajuc do dna duse tvoje pisme.
I sad kad je tvoja karoca od zivota prosla, kad ti je partija zadnji vapor za Velu Luku, a moja karoca jos gre,
jos ti samo mogu rec hvala ti prijatelju sto san zivija i zivit cu zivot kroz tvoje pisme.
Fala ti, fala ti puno Olivere i Bog ti da pokoj vicnji.
01.08.2018. u 1:39 | Dodaj komentar