Dečki iz predgrađa

Pijesak

Zajahali smo prije svitanja računajući na čekanje na granici. Pravac kretanja Pančevo, Vršac Timisoara (Temišvar). U malom selu prije granice kod "Ace Ciganina" kupili smo nešto Rumunjskih leia (leu) po direkt tečaju marke – leji, koji je uvijek bio povoljniji. Na graničnom prijelazu je bila gužva i provlačili smo se pomalo između auta praćeni kišom psovki nezadovoljnih vozača. Naši nisu radili puno problema kod ulaska u Rumunjsku. Rumunjski carinik nas je normalno odmah izdvojio na stranu i tražio da otvorimo torbe na prtljažnicima. Prišao je Škotu dok je otvara torbu, ovaj mu je odmah po otvaranju sa vrha "robe za prodaju" pokupio i pružio dvije kutije Marlbora. Cigarete je strpao u džep brzinom svjetlosti, a torbu samo pretražio rukama koliko je dohvatio. Kada je prišao mojoj već otvorenoj torbi na vrhu robe ga je čekao veliki paket žvakaćih i crveni Ronhill isti su nestali jednakom brzinom i u istom pravcu kao Marlboro. Ubacio je obe ruke u torbu i prepipao sadržaj. Kada se uvjerio da je u pitanju samo standardna šverc roba klimnuo je glavom i bez riječi produžio ka Streli koji je opušteno čekao kod motora računajući na to "kako je krenulo dobro ide". Strelu nije pregledao samo je pitao: "Ima nesto?". Strela odmahnu glavom pružajući kutiju Marlbora. Mahnuo nam je da prođemo i desetak kilograma u srcu lakši, za težinu onog kamena koji je pao, produljismo dalje. Sa tadašnjim Rumunjskim carinicima nikada nisi znao. Većina ih je bila razumna i ako nisi pretjerao sa količinom robe za prodaju pokupili bi što im se nudi (po pravilu roba koje u Rumunjskoj nikako nije bilo ili je bila preskupa) i pustili te dalje. Ponekada bi ti oduzeli kilo dvije vegete ili paket najlonki. Normalno ako si pametan nisi pitao potvrdu već uz kiseli smiješak klimnuo glavom. Sa druge dvije kategorije carinika je bilo gore. Prvi su bili oni koji su kako tako provodili Rumunjski carinski zakon, a što je značilo oduzimanje viška robe ili u najboljem slučaju vraćanje natrag preko granice u jugu. Takvi su bili rijetki. Gori su bili ufurani u posao na svoju ruku. Takvi bi redovito oduzimali 10 – 30% robe po vlastitoj procijeni i potrebi. Ovima neku potvrdu o oduzimanju nisi smio niti pomisliti, a ne tražiti, u protivnom bi palo skidanje do gola i svi mogući pregledi. Kamo je oduzeta roba završavala znali smo samo po pričama "pravih švercera". Roba se jednim djelom podijelila kolegama da šute, a ostatak je raznim kanalima završavao u Rumunjskim zabitima gdje je postizao po 4 – 5 puta veću cijenu nego u velikim gradovima, kamo bi u pravilu rijeka jugo sitnih švercera završila. Socijalistički realizam u Rumunjskoj nije nudio veliki izbor robe. Isto je nadoknadila gomila sitnih jugo švercera.
Motore smo parkirali pred velikom robnom kućom i torbe uzeli sa sobom. Robna kuća je imala vlastitu galeriju sa slikama Rumunjskih poznatih i onih manje poznatih umjetnika. Strela je bio u odličnim odnosima sa šefom galerije budući da je pomalo govorio francuski, a šef nije baš pucao od znanja nekog od jugo jezika.
Livu nas je dočekao sa osmjehom, vjerojatno mu je zaliha robe malo presušila. Bio je niži i debeo ali mu je sako odijela dobro prikrivao poveći trbuh. Strela se rukovao i nakon par riječi na francuskom mahnuo glavom da prijeđemo u zadnju prostoriju. Po tradiciji prvo smo pokazali robu odnosno vegetu, "Filter 160", najlonke i dva para jeftinih "Beko Lee Cuper" traperica. Klimnuo je glavom, a potom poslagao uza zid desetak slika bez okvira. Strela je jedini imao slikarskog talenta, a i mama mu je predavala likovnu umjetnost u srednjoj strojarskoj. Tako smo nas dva samo stajali u mirisu terpentina i razgledali slikarsku opremu i slike, dok Strela nije završio odabir. Odabrao je pet pejzaža i dvije mrtve prirode. Upitno je pogledao prema meni. Zaključio sam da pejzaži uvijek dobro dođu za dnevni boravak, a one vaze sa cvijećem se budu dobro uklopile u neku blagavaonu. Klimnuh glavom. Sada je slijedio uobičajeni cirkus na kraju kupovine zvani "doplati razliku u markama". Livu je nešto brzo šaputao sa Strelom, a ovaj je odmahivao glavom. Na kraju nakon par minuta prepirke na francuskom Strela dođe polako do mene. "Daj mu dvadeset marona i ništa više". U Rumunjskoj je bilo strogo zabranjeno trgovati ili plaćati stranom devizom pogotovu onom kapitalističkom. Dok sam prilazio Livu Strela i Škot su krenuli malo prema vratima. Plan je bio jednostavan ako bi, ne daj bože, Livu ipak namjestio nešto sa policijom njih dvojica bi napravila gužvu na vratima kod upada drotova, a u međurazdoblju bih ja gurnuo sve marke iza neke slike. Poslije neka dokazuju tko ih je tamo stavio. Nije da nismo vjerovali Livu ali je po našim saznanjima previše šverao i ljubio kapitalističku valutu pa je uvijek mogao pasti i biti prisiljen na suradnju. Normalno one prave se ne bi usudio cinkati ali nas sitne bi rado prodao da izvuče kožu, a u tadašnjoj Rumunjskoj bilo je dovoljno da te nađu sa devizama i neki svjedok da potvrdi da je primio tu i tu količinu. Ako bi devize bile iza slike uvijek smo se mogli vaditi da ih je sam izvadio od tamo i ponudio nam za plaćanje. Sve je prošlo u najboljem redu novac nije niti vidio svijetlo dana kojom brzinom je nestao iz moje ruke kada sam ga samo pokušao pružiti. Roba je isto tako brzo nestala sa stola. Na crno tih dvadeset maraka je vrijedilo deset do dvanaest puta više od službenog tečaja. Klimnuo je glavom i brzo izvadio tri tanke kartonske tube. U svakoj je bilo standardno pakiranje po tri komada jeftinog slikarskog platna umotanog u rolu, a koje je trebalo naknadno rasteći po okviru. Pažljivo je skinuo odabrana platna sa slikama sa ramova. Slijedeća faza je bila da je razdvojio svaku kartonsku tubu, bez otvaranja, na način da je odvojio vanjski sloj izvukao rebrasti izolacijski karton i umjesto njega namotao platna sa slikama. Potom je pažljivo vratio i zaljepio po rubovima vanjski tamnozeleni karton. Pred nama su bile tri tube jeftinog slikarskog platna u original pakiranju. Takvo se često znalo donositi iz Rumunjske. Uvijek sam se divio vještini i brzini kojom je to obavljao, očigledno je isto često radio. Devize i roba na crno budu mu donijele zaradu u višestrukoj vrijednosti slika. Pola sata kasnije smo sjedeli u jedinom kafiću u blizini koji je imao neku glazbu. Rumunjska zabavna glazba sa klasičnog magnetofona, "cassette tape deck" im je bio nedostupan. Pili smo Bacardi i gusti sok, torbe nismo ispuštali ispod sigurnog pritiska potkoljenicama. Ovdje su krađe jugo švercera od strane domaćih spretnih prstiju bile česte. Daljnji plan je bio jasan trebalo nam je malo servisa ali i još po nešto da nas carina pri povratku ne pita za slikarska platna.

Doru Bugarin je šefovao u nekoj auto mehaničarskoj radionici u predgrađu. Ovo je već bila pomalo neugodna zona kretanja, što zbog lopova koji su se muvali tražeći jugo švercere da ih preveslaju pri kupovini robe na crno ili organizirano pokradu, što po policiji koja je ganjala prethodne pa je bila prisutna u većem broju. Uobičajeni trik je bio da bi netko od starijih prišao i pitao za vegetu ili cigarete "Ibar". Ako bi žrtva otvorila torbu sa više robe ponudio bi se da otkupi svu robu ali malo manje od uobičajene cijene. Ako bi naivac nasjeo da brzo završi prvi dio posla pa više vremena ima za kupovinu rumunjske robe scenario bi bio jednostavan. Roba bi se pregledala i prebacila u jeftinu torbu koju bi žrtva držala u svojoj ruci. Uslijedilo bi brojanje novca u ruci kupca do dogovorenog iznosa. Isti je prvo slagao u drugu ruku krupne novčanice do blizu iznosa potom bi bio malo suh pa počeo dodavati više sitnih na vrh novca. Sve je izgledalo OK. U trenutku dodavanja sitnih novčanica obično bi prišlo nekoliko klinaca dosadno tražeći da kupi žvakaće. Nastala bi mala gužva. Žrtva bi pažljivo pratila novac i kada bi iznos bio točno nabrojan netko bi iznenada viknu "Policija policija". Klinci bi se razbježali, a kupac drugom rukom dohvatio mac novca i gurnuo ga žrtvi u ruke potom brzo preuzeo torbu i otrčao. Sretni prodavac bi gurnuo novac u džep i brzo se udaljio. Nakon par stotina metara kada se osjećao sigurno izvukao bi novac iz džepa. Umjesto dogovorenog iznosa našao bi samo one sitne novčanice sa vrha kupa novca, spretni kupac je kod guranja novca ka žrtvi u ruci u kojoj je počivao kup zadržao sve krupne novčanice i došao do robe za 5 -10% od ugovorene cijene. Bilo je još trikova ali je ovaj bio najčešći za naivce koje su nepogrešivo znali nanjušiti. Pričalo se i da policajci ponekada znaju biti u dogovoru ali nikada nisam čuo potvrdu tih priči.

Doru je bio Rumunjskog porijekla sto posto ali kada nas je prvi put vidio u svojoj auto mehaničarskoj radionici pitao nas je da li smo bugari, tako je ostao Doru Bugarin. Bio je oko pedeset godina srednje visine i žilav. Bratić mu je radio kao šef u obližnjoj trgovini prehrambenim proizvodima pa je za cijeli posao bio premija na lotu. Doru je želio sina ali je samo dogurao do četvrte kćeri kada je žena rekla dosta. Tako je živio u zajednici pet žena i veselio se svakom mlađem muškom društvu vjerojatno sanjajući da bi neostvareni sin dobro izgledao na motoru, a doma bio odlično društvo za muške razgovore. Srdačno se rukovao sa nama i svakog potapšao po ramenu. Sjeli smo u njegov mali ured i stavio je neku mađarsku rakiju od marelice i četiri čaše na stol. Kada smo ispili i zapalili Škot je izvadio iz torbe paket od deset pari najlonki "Pegi", tri jeftina ženska seta make up-a i kilo vegete kao poklon. Doru se široko nasmješio i brzo prebacio robu u ladice stola. Potom smo ponudili ostatak robe na prodaju. Sve je išlo brzo cijena je bila unaprijed poznata. Razgovor je bio specifičan budući da je Doru znao oko stotinjak riječi svih naroda i narodnosti ondašnje Jugoslavije, a uz to i oko stotinjak riječi njemačkog, što je u Rumunjskoj bila rijetkost. Tako sam ja igrao ulogu glavnog prevodioca. Objasnio nam je da bratić ima u trgovini dovoljno salama i sira ali da je malo tanak sa orasima. Tko pita bitno je da ima neke robe za trošak puta. Pitao je za motore. "Standardno odgovorih ali i šminkanje guma". OK možemo na ručak za dva sata sve je spremno. Pustili smo torbe u radionici sa sobom smo ponijeli samo tube sa slikama u malom ruksaku. Dva kilometra dalje bila nam je već poznata gostiona "Cismigui". Šetnja je pojačala glad pa su miješano meso i salata dobili sjajan ukus koji nije kvarilo čak ni loše rumunjsko pivo. Dva sata kasnije sve je bilo spremno. Doru nam je objasnio što je urađeno na servisu sva tri motora dok se pet šest mladih učenika još motalo oko njega. Pustih dvije kutije Ronhilla na stol za dečke. Samo su to čekali. Korektno nam je naplatio servis a potom pokazao na gume. Izgledale su ko nove na sjajnim felgama. "Može prljanje" upitah. Klimnuo je glavom i nešto povikao na rumunjskom. Dva mulca su brzo donijela sandučić sa pijeskom i malo blata. Na gume koje su izgledale kao nove nabacali su malo blata pomješanog sa pijeskom. Sada su gume izgledale kao nove ali malo namjerno uprljane. Ušli smo u ured i ponovno natočili onu rakiju. Doru iz ormara izvadi naše tri torbe i svaku posebno otvori i pokaza sadržaj. OK salama sir i nešto oraha sve ravnomjerno raspoređeno. Razgovor je tekao do kraja druge cigarete. Dovoljno da se ono blato i pijesak dobro osuše. Krenuli smo, svatko je dodao po jednu tubu sa slikama u svoju torbu, čekao nas je prelazak granice i naša carina. Sa slikama podijeljenim u tri paketa mogli smo dobiti dobru novčanu kaznu uz oduzimanje robe ali je pojedinačno bila premala vrijednost za bilo kakvu "krivičnu" to smo znali.

Carinik nas je izdvojio kako smo i očekivali. "Pasoš i prometnu molim." Pružih mu zatraženo. Bio je visok suh sa nezainteresiranim izrazom lica, a to nije mirisalo na dobro. Pažljivo je pregledao mašinu motora koja se nakon glancanja sjajila. Obišao je oko motora i zagledao gume. Dok je obilazio skinuh gumene natezače sa prtljažnika i otvorih torbu. Ovlaš je pogledao unutra. Dohvatio je tubu sa platnom i slikama i izvadio je vani. Srce mi poče davati jazz bubnjarski finiš. "Izvadite te gornje salame." Polako izvadih dvije velike salame ispod se ukaza nekoliko manjih i gomila sireva. Ubacio je tubu natrag u torbu i klimnu glavom. "Čekajte". Slična stvar se ponovila i kod Škota. "Kome trebaju ova platna?" Upita. "Cura mi je na akademiji, a kod nas su skupa." Škot je odgovorio nemarno i uvjerljivo. Potrgao je original omot sa kartonskog poklopca i pažljivo malo izvukao prazna platna. Slegao je ramenima i vratio Škotu tubu. Kod Strele je samo pažljivo pregledao motor.
"Nove gume i servis motora". Nasmiješio se. "Ne samo servis ali su prali motore pa djeluje kao da..." započeo je Strela. Zaustavio ga je pokretom ruke i uručio mu sva tri pasoša i prometne potom je polako krenuo ka koloni vozila koja je čekala. Dok je odlazio dobacio je. "Slijedeći put neka vam malo bolje zaprljaju gume, a ne ovako pacerski". Mahnuo je rukom ne okrećući se. Prišli smo Streli i uzeli svoju dokumentaciju. Polako smo krenuli. Par kilometara od granice smo se počeli utrkivati. Raspoloženje je bilo očito. Život je bio lijep. Usporili smo nakon desetak minuta i produljili normalnim ritmom vožnje. Pala mi je na pamet priča o pijesku koju sam pročitao u nekom "Start-u". Negdje sredinom pedesetih godina jedan pogranični stanovnik je prelazio iz Italije u Švicarsku na rad svaki dan tamo i nazad. Prelazio je vlakom ali često je išao i prljavim biciklom. Običan tvornički radnik uljudan i fin na granici. Problem za carinike je nastao kada se prvi put pojavio iz Švicarske sa torbom pijeska na prtljažniku bicikla. Pregledali su dobro pijesak ali nisu ništa našli. Priča se produljila kada bi lik na svom prljavom biciklu išao u Švicarsku nije nosio ništa ali kada bi se vraćao nosio je torbu pijeska. Pijesak su pregledali, slali na analizu i na kraju popizdili pregledali su detaljno radnika rastavili bicikl i nisu našli ništa. Isti je dao objašnjenje da nešto zida doma i da uz put nabavi malo pijeska. Nisu ništa pitali dalje, a priča sa pijeskom je išla još neko vrijeme. Svaki treći ili četvrti povratak je bila torba pijeska na biciklu. Ponekada je i u vlaku imao torbu pijeska na povratku. Digli su ruke nakon još par pokušaja da ga uhvate. Prošlo je par godina, a radnik je sada već prelazio granicu u malenom Fiatu ali bez pijeska. Standard je u poslijeratnoj Evropi porastao. Jedan stari carinik ga je dobro pamtio. Jednog dana je ovlaš pregledao njegov Fiat 500 vratio mu pasoš i upitao ga: "Daj mi molim te, sada reci što ti je značio onaj pijesak prije par godina, samo mi reci što si švercao i nikada te više neću gnjaviti?" Radnik ga je pogledao i odgovorio: "Pa bicikl."
Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
...........................................................................

...........
nastavlja se