Ručkić krčkić

Je. Stvarno je stvar vjere da će nešto ovakvo ubrzo biti ugodan životni prostor. OK, više nije ovako, zidovi su uklonjeni, šuta počišćena, podovi izravnani, sad se baš dopisujem s parketarom i pitam kad mogu vidjeti postavljeni parket. Pločice još čekam, neke, neke su stigle i čekaju da ih preuzmem, a ja odugovlačim, jer mi ih se ne da nositi u stari stan pa u novi, a parketar mi je zauzeo i podrum i stan. Isto je i s trosjedom i krevetom, stalno se umiljavam ovima iz Harvey Normana kako bih odgodila dostavu, tj. usmjerila je na konačnu adresu.

U međuvremenu, moje cure i ja šizimo. Je. Nismo sretne. Premda imamo kupovnu moć veću nego ikada, premda ja vjerujem da idemo u bolji kvart, bolji prostor i općenito bolji život, ova višemjesečna rupa između sada i onda, ovdje i ondje - lupa nas. Mačka piša po namještaju, pasica je sad počela srati pred ulaznim vratima, iako osoba a) ima uzorito čist zahod, a osoba b) provodi sate u šetnjama i parku. Jedino tičica ne protestira, jer njoj je kuća ista kao i prije, baš ju briga što je pol stana u kutijama, punima i praznima, što nemamo više trosjeda, a bio je poprište četkanja, maženja i igranja, što je velika fotelja promijenila mjesto i sad nemreš s nje škicati policu s poslasticama i štednjak s oblizekima...



Stari stan je još uvijek lijep, ali zapravo više nije nimalo udoban: fali mi mjesto za izvaljivanje pred telkom, stalno se popikavam o vreće prepune odjeće... Ah, ta odjeća! Zamalo sam dala napraviti ormar (a imam walk-in closet i ostavu od preko 2m2!), ali onda me ipak prosvijetlilo: pa ja uglavnom čuvam uspomene u tim svojim ormarima! A nekih se zaista teško odreći i svim silama se trudim pronaći im dobre ruke i dobar dom, ali velika većina je jednostavno sjećanje na to da ih je bilo teško i skupo nabaviti, ili da sam u njima voljela ovo ili ono, ovoga ili onoga... Nije to vrijedno novog ormara; i zakrčivanja lijepog, svijetlog, slobodnog prostora. Sad nemilice bacam u vreće, pa Reto centru. Nek rade s tim što ih volja, ipak će još biti od neke koristi. A s tim u vezi, fascinantno je da sam za samo 4 godine, koliko je prošlo od zadnjeg velikog čišćenja, opet uspjela navući istu količinu robe koliku sam onda odbacila. Besparici unatoč!

A najgore je to što je uređenje novog doma zaista stvar vjere: nemreš nikad znati kako će to točno izgledati, kako će funkcionirati... Moraš vjerovati u svoje izbore; čak i kad nemaš vjere, moraš izabrati i gotovo, postoji dinamika radova, postoje rokovi, postoje (ne)mogućnosti. Znaš da će ti u početku sve biti tuđe i neobično; bojiš se da će osobe a) i b), a možda i c) biti nezadovoljne i svoje nezadovoljstvo izražavati na načine kojima ja nimalo neću biti zadovoljna. Strahuješ da si već satrala, ili tek budeš, goleme novce na pogreške. A ufaš se da ćeš ih preboljeti i da ćeš opet doći do onog stanja udobnog tupila kad ti više ne smetaju, kad ih uopće ne primjećuješ.

Vjeruješ da si ispravno odlučila u osnovnoj premisi: izboru stana. I da će sadašnje muke i troškovi završiti guštanjem na balkonu, trosjedu s damskim ležajem, u kamilica žutoj kuhinji s neobičnim bijelim policama, visokom boxspring krevetu, zelenom kvartu i smislenim šetnjama bez besmislenih šopinga.

Jooooooooj, blože mili, ovdje se fakat nikad niš ne mijenja!

Palančani vire iza firangi i anonimno prijavljuju mrske im susjede.

Gerijatrija osuđuje svijet u kojem više nije mlada.

Foteljaši "vode bitke" stare cca 75 godina.

Tjelesno oronuli uče kako biti duhovno lijepi pa lijepe kičeraje, jer to im je dominantna estetika.

Oni koji zbilja nekaj rade nisu ovdje, štoćereć, ja trenutno ne radim niš pametnoga, ili bar zabavnoga. I zato sam ovdje. Moram čekati. I šizim od čekanja.

Upravo sam se načekala u uredu svojeg internetskog dobavljača. Prije mene 2 žene, jedna brza i učinkovita, druga me gleda, gleda Dušku, i veli, neće ona dugo... Pa raspali sat vremena, iz čiste tuposti, ali, blogme, i egzibicionizma.

Da joj naivno nisam povjerovala, otišla bih nakon 15-ak minuta; ali onda sam se već toliko načekala da bi bilo blesavo otići neobavljenog posla. Uostalom, klimatizirano je. I nema vreća i kutija. Jedino je Duški bilo jako dosadno.

Posao nisam obavila do kraja (prebacivanje usluga na novu adresu, a ne znam točan datum), međutim, pokrenula sam postupak. Ajd. I to se mora.

Po svemu sudeći, ispast će sve kako hoću zato jer ću sklopiti novi ugovor (stari je na izmaku). Provider sretan, a meni svejedno, jer ih nisam namjeravala mijenjati. Čak ću uskočiti u neku akciju da mi usluge budu jeftinije.

Stvarno ne mogu shvatiti ljude koji se stalno seljakaju, bilo zato jer im je tako jeftinije/praktičnije, bilo iz nekog drugog razloga. Meni je ovo živi užas!!! Taj osjećaj da sam u međuprostoru, da nemam kotvu, bazu, oslonac, sklonište...

Pa to natezanje s birokracijom, razgovori s majstorima (ajd, svedeni na minimum, jer sam angažirala čovjeka koji to radi umjesto mene), stalno nekaj odlučuješ, biraš... Kad nisi u poziciji odlučivati i birati, čini ti se da bi htjela; ali, kad jesi, baš ti se ne sviđa. Umara to. Nije ni čudo što masa menadžera epilogizira razmjerno mlada. Blogati, i to od odluka za nekog drugog! Stupidno. Nikad to ne bih htjela.

Onda mi porezna odrapi privremeno rješenje za promet nekretninama, za ovaj stan koji sam kupila; a baš neki dan čitam da to znači da mi tijekom sljedećih 6 godina mogu odrapiti još, ako im se učini da cijena nije u skladu s vrijednošću. Nisam čula da su smanjili iznos, of skroz, nego da su tražili još. A ja kupila stan-ruinu-s-potencijalom i ulupala grdne nofce da postigne svoj maksimum.

Istina je, za te pare sam mogla kupiti i novogradnju, kojih je prilično u ovom mojem novom kvartu. Ali, čovječe, ružne li su!!! Nemreš naći dvostrani stan (da gleda na 2 strane svijeta), u 60 kvadrata utrpaju 4 sobe (!!!), ma, gledala sam jedan, prodaje ga po cijeni koliko će mene doći stan+adaptacija+opremanje, ali s garažom: stan se sastoji od 2 ćelije (tzv. "sobe"), nekakve niše u koju je nagurana "brodska kuhinja" i prilično pristojne kupaonice; ali zato GARAŽA! Jebateled, pa radije bih stanovala u toj garaži, nego u "stanu"!

Međutim, taj je imao 2 lifta, oba ogromna; i golemo mramorno predvorje. Ovaj moj ima škripavi sićušni liftek, koji se treba zamijeniti ovog ljeta, a ljeto je na izmaku... Bojim se da će ga ić' mijenjati baš kad ja doselim, pa onda cipelcugom na 4. kat, 5-6 puta dnevno, ajme užasa!

No, i to će proći. Pa ću ja imati novi lift, divan pogled, prostran stan u kvalitetnoj zgradi i prostor uređen po mojem ukusu i mojim navikama. Pride puno jeftiniji za održavanje od dosadašnjeg. Je, lijepo je imati puno prostora, i tko god kaže da nije, nema pojma ili se tješi - stvarno je lijepo. Međutim, prioriteti se mijenjaju: kad je nogama teško do zahoda, kad jedva vučeš sebe, a kamoli zauger, tad ti sav taj prostor postane teret. I onda si spremna za promjenu. I za sreću u toj promjeni. Prije toga - jednostavno ti ne mogu platiti dovoljno. I to je to.

Piše mi sad jimi da nek ga maknem iz ignorice... I niš, odem ja pogledati, jer se ne sjećam da je ondje, kad, jesemti, ondje ima i mrtvaca, doslovnih!!! Evo, sve sam vas oslobodila! I žive, i mrtve.

To, opet mogu mudre komentare pisati. Kjut. :-)
Nemoj sve novce potrošiti na stan, uštedi što više, trebat će ti za budućnost.

ko one kupljene tičice iz kaveza....

sadsimislm u koju ja togrupu spadam.

Ahooooj vegicaa:)
Pravo osvježenje vidjeti te ovđe:)

Tvoj stambeni prostor i sad izgleda kao raj za skvotere, i ovako bez preinaka...:DDD

(mislim naravno samo na gornju sliku:))