*Babinjak*

Jeste li kao mali poznavali nekoga, kome ste se divili!? Rekla bih 'idol'..ali više mislim na osobu koju se poznaje, koja se nalazi u vašoj neposrednoj..ili barem široj blizini. Osoba, koja svojim izgledom..ponašanjem, djelovanjem…a bome i općenito životnim okolnostima..jednostavno u vama budi oduševljenje, divljenje..obožavanje.

Moja obožavana osoba, bila je teta Žuća.
Ona zapravo i nje moja prava teta. Mojoj sestrični je teta…ali zbog te činjenice , imala sam 'privilegiju' poznavati je.

Imala sam i manje od 10 godina, kada sam je prvi put upoznala…ali taj prvi dojam, pamtim i sad. Već tada…rekoh sebi – to je to! Želim jednog dana biti kao ona.
(mala digresija – moj život baš nikad nije ni malo sličio njenom..heh )

Toga dana…bila je neka fešta kod moje sestrične..familija je bila na okupu…i čekali smo…znam da smo svi čekali još samo da stigne i teta Žuća pa da se servira stol. Inače, naša familija je velika…i takvi događaji broje i preko 30 ljudi. Možda sam zato oduvijek patila što ne živim u velikom prostoru..u kojem bih imala veliki stol…za puno ljudi. Puno..'mojih' ljudi.

Sjedila sam na stepeništu, pogledom fiksiranim na cestu…čekajući toliko spominjanu tetu Žuću, koju nisam nikad upoznala jer živi u Italiji. Ovo je bio jedan od događaja, na koji je, eto..i ona došla.

Tih ranih 80', ja sam znala samo za Trst…a Žuća je živjela u Milanu. Bože..kako je meni tada..samo izgovor imena toga grada zvučao nadrealno.
A onda je u ulicu skrenuo ogroman crni BMW talijanskih tablica. Dolazio je polako…i ležerno parkirao. Nepomično sam promatrala.
Otvorila su se vrata…i ugledala sam ispruženu, njegovanu žensku nogu s bijelim štiklama. Odmah potom iz auta provirila je graciozna žena u bijelom kostimu i s velikim tamnim naočalama na očima. U rukama je držala malog psa. Najmanjeg na svijetu..kojeg sam vidjela do tada….a sa zadnjeg sjedala, pokupila je veliki šešir široka oboda. Krenula je prema meni s prekrasnim osmijehom i kosom plavijom od svih plavih.

Da, zaista…to je bio 'the moment' kad sam pomislila da želim sve to. I šešir i plavu kosu..i malog psa s kojim ću putovati u velikom autu. I Italiju sam zavoljela…i željela tamo živjeti.

Kakva je to dama…teta Žuća. Nježna a odvažna, ljubazna a dostojanstvena..lijepa a krotka.
Iako..pričali su o njoj svašta…a kad bi rekli nešto ružno, te bih ljude, ja zauvijek zamrzila.

Žuća je, naime…s 15 godina pobjegla od nasilnog oca pijanca. Pobjegla..i nikad se više nije vratila..sve dok ovaj nije umro. Pričalo se da ju je pokušao silovati. A ona o tome nikad ne priča. Ona je dama.
Dakle..s 15..je pobjegla u Italiju.
Pričalo se da je bila prostitutka. No, pričalo se i da ju je jedna Talijanka, vlasnica luksuznog restorana u Milanu uzela pod svoje..i gurala je u manekensku karijeru. I tako je Žuća naučila talijanski..pa engleski…pa postala dobro plaćeni model….a na kraju je i naslijedila taj restoran.

U Hrvatskoj je gradila kuću.
Jednom smo sestrična i ja provele s njom tjedan dana u toj kući. Naravno…za mene je to bila najluksuznija kuća s pregršt stila..ikad. Kuhala nam je razne paste…sama je uzgajala i povrće u svom vrtu. Fasciniralo me kako je pozvala vatrogasce da joj promijene žarulju na vanjskom svjetlu iznad terase. Gotivili su je…bili pretjerano uslužni..i nisu joj htjeli naplatiti..no ona je inzistirala.

Nekoliko godina kasnije, htjela sam učiti talijanski…ali mi stari nije dozvolio..pa sam krenula potajice. Na žalost, nakon mjesec dana me provalio…namlatio i počeo kontrolirati svaki moj korak..pa sam morala prekinuti.

Početkom srednje škole, sestrična i ja počele smo pušiti…baš kao teta Žuća…koja je tako graciozno znala držati cigaretu i ljupko uživati u njoj.

Krajem srednje škole, sestrična i ja odlučile smo 'pobjeći' u Italiju. Bio je to zaista ozbiljan plan. Upoznale smo dečka koji vozi kamion prema Milanu svaki tjedan. Rekao je da će nas prevesti besplatno. Nas dvije smo samo trebale pokupiti osnovne stvari, putovnice i iskrasti se preko noći iz kuće…te doći na dogovoreno mjesto. Stvarno smo odlučile otići k teti Žući…a da ona to nije ni znala.

Heh…trebala bih reći da sam samo ja, tu noć bila na dogovorenom mjestu. Spremna. Ali moja sestrična nije imala hrabrosti…a i 'vozač' očito nije htio imati problema. (Srećom, valjda)

Žuća se nikad nije udavala..ni imala djecu. Zato je valjda uvijek bila lijepa, dotjerana, bogata..i mogla putovati po svijetu.
Da moj život nije, niti će biti takav…bilo je jasno kad sam se udala. Ili kad nisam pobjegla u Italiju.
Zapravo…od svega…štikli, plave kose…premium auta, Italije i malog psa…imala sam samo cigarete, kao dodirnu točku sa Žućom. (bravo ja)

Žuća je prije par godina obolila..pa se privremeno preselila u svoju kuću u Hrvatskoj. Ipak,zahvaljujući hrvatskoj birokraciji, pravnom i ostalim nefunkcionalnim sustavima.. na kraju ju je prodala i po novi život…a i liječenje otišla je u Virginiu, gdje i sad živi. Žuća ima 71 godinu. I još uvijek ima plavu kosu, vitko tijelo..putuje i posjećuje nas svake godine. Više nema psa. (logično)

A ja…?
Ne nosim štikle, nisam dama…i nemam šešire. Nemam ni kuću..ni veliki stol. Ni premium auto…niti znam talijanski.
Ok..bila sam u Milanu…i još nekoliko talijanskih gradova…i čini mi se da Italija i nije tako bajna. Štoviše…Talijani imaju temperament, koji mi uopće ne paše. Ali priznajem..jezik je lijep. Melodičan…i možda ga naučim jednog dana.

Imam gotovo odraslu djecu..i usuđujem se 'napokon' osjećati slobodno.
Nakon niza razočaranja i odustajanja…dajem si još jednu šansu. Još jednu šansu za hrabrost. Sad..ili nikad.
S 15 kila najosnovnije imovine…ostavljam svojih 40 godina surovog života u Hrvatskoj…i odlazim po novi život. Od nule.
Mislim..imala sam ja hrabrih, neustrašivih pothvata u životu…ali ovaj bi mogao biti presedan za mene.
Ok, znam da nikad neću biti Žuća…to bi zapravo bilo suludo…ali i danas…ta žena..moja je muza. Jer..lagano umire onaj, koji ne putuje…

pam ti to ozbiljno ili samo pjesnički uradak sa puno imaginarnog ?

za ozbiljno, ozbiljno :)

furaš i iskričara

ah..mišamu, zaboravih reći da Žuća i ja imamo još jednu dodirnu točku. Obje smo jarčice :)))))

roman...furam samo kofere :)

moj uzor je bio drug tito

hahah romane...ni tebi nije bilo kao i njemu ha? Fakat imaju sreće te naše muze. :P

a daj organiziraj audiciju :) ono nosać kofera :) + dodatna znanja :) znaš da su iskričari ko transformeri :)

Samo hrabro kreni! Ne treba se bojati života. Treba ga živjeti. Očigledno je da ti već dugo želiš otići. Kreni. Nisi drvo. Možeš otići. Budi kao teta Žuća.

Jako mi se svidio tvoj zapis. Lijepo pričaš priče. Bravo :-)

ja ću tražiti da me pokopaju kraj njegovih nogu na dedinju :)

ej da se pofarbam u žuto bi mogao proći kao žućo :)

može i ogrlica :)

Ranga...tnx. Očekivala sam da ćeš me ti poduprijeti! Sviđa mi se ovo - nisi drvo! Zaista...nisam drvo...a i odavno želim drugi svijet :)

pasmina kroatišefolksdojćer

:)

:I

:(

jura imaš facijalne grčeve

heh...nadam se da će moj slijedeći blog doći s nove adrese. Do tad...imajte se :)) cmok..

I ja sam danas razmišljala o tome kako bi bilo dobro otići odavde. Guši me sredina u kojoj jesam. Ali ja sam bila u svijetu i vratila se... Ne mogu se natjerati da odem opet. Ti možeš. U tebi dugo čuči želja za odlaskom.

sretno pam

jbg neka i ti jednog dana dođeš u ulicu sa BMW... i šeširom .. .:)

cvo road glide :)

Sretno ;)

Sretno!!!

triba imat petlje otić iz ovog Apsurdistana
sritno Pam ;))

Sretno Pam... Sve nam se u životu nekako posloži ili događa s razlogom baš sada... Možda se i tebi otvaraju nove životne mogućnosti!? Za par godina, ako poživi, možda će i Žuća razmišljati o tebi kako si i ti o njoj. Ili će se pojaviti neka nova kojoj ćeš ti biti primjer i uzor. Sretno.

Ajd, sretno! Dobro je ne porusiti mostove, tko zna, ljudi se i vrate razocarani..