O životu

Zvonko je sjedio na klupi u parku i posmatra djecu
koja su se igrla.Gledajući ih sjetio se svog unuka
koji je živio s roditeljima,preko velike bare u velikoj
jabuci,kako mu je sam unuk objasnio.
Za trenutak njegovu pažnju privuče ženski glas u
njegovoj blizini.Okrenuo je glavu na stranu iz kojeg
je dopirao glas.Ugledao je ženu u sobnim invalidskim
kolicima.Prvo je primjetio da žena nema noge od
koljena na dole.
Mada nije prisluškivao,nije mogao da ne čuje što
govori.Pričala je s nekom ženskom osobom,to je
zaključio po tome kako je oslovljavala osobu s
kojom je pričala.Dopadala mu se boja njenog glasa
kao smješak na njenom lijepom licu.
Završila je razgovor i stavila telefon na klupu pored
koje je sjedila u kolicima i počela nešto da traži u
torbici koju je držala na krilu.Da nebi i dalje buljio u
nju ponovo se okrenuo prema djeci,ali više nije uživao
u njihovoj igri.Pogledao je na sat i zaključio da je
vreme da krene kući na ručak.
Žene u kolicima više nije bilo,ali je na klupi ugledao
telefon.Očigledno ga je žena zaboravila dok je
preturala po torbi.Uzeo je telefon i pozvao zadnji
birani broj.Javio mu se ženski glas.Objasnio je
da je našao telefon na klupi u parku i pitao čiji
je da bi mogao vratiti telefon vlasnici.
Kada je dobio ime i adresu otišao je u taj dio grada
i našao se ispred male kućice sa vrtom.Za trenutak
je zastao posmatrajući cvijeće pred ulazom.Kad
je podigao pogled ponovo je vidio Slavicu.
- Ja sam Slavica - rekla je,a onda dodala - ja sam
zaboravila telefon.Nazvala me je prijateljica na kućni
telefon i rekla mi da ste zvali i da će te doći pa sam
vas očekivala.
- Ja sam Zvonko - predstavio se - ako se slažete
voli bih da ne persiramo jedno drugom.Koliko
vidim približnih smo godina i nema potrebe da
jedno drugom govorimo vi.
Ponovo se pojavio onaj simpatični osmjeh na
njenom licu.Prihvatila je njegov predlog i pozvala
ga da uđe u kuću da popiju kavu.Nije ni primjetio
kada je prošlo vreme,ali je toga postao svjestan
kada se u kući postalo tamnije.Zahvalio se na kavi
i ugodnom razgovoru,a ona njemu što joj je doneo
telefon i onda je on otišao.
Te večeri je slabo spavao,stalno mu je Slavica bila
u mislima.Sutradan oko podneva ju je nazvao i pitao
dali bi uveče izašla s njim negdje na večeru.Obradovao
se kad je prihvatila.
Proveli su ugodno veče i nastavili da se viđaju i dalje.
Nekad su odlazili u park,nekad u pozorište,a nekad
su provodili vreme kod njega ili nje.

Predivno... Nadam se da je stvarna priča...iz života.. Ograničenja su samo u glavama drugih.

Priča je istinita,samo malo promjenjena.
Naime glavni akteri priče su se upoznali
dok su bili mladi i sad imaju djecu i unučad.

Imana su također promjenjena.

Budi nadu... Vjeru u ljubav

Ja vjerujem u prijateljstvo i ljubav i volim o tome pisati.
Volim kad oni razočarani u prijateljstvo ili ljubav pročitaju
neku lijepu priču koja im bar na trenutak vrati vjeru i nadu.

I sada skupa, ruku pod ruku koracaju zajedno diveci se jedno drugome. Odu na sladoled, kino.. uzivivaju i raduju se svakome danu provedenom jedno uz drugo...

:) Tako jednostavno, a tako lijepo. Zaboravili smo na obične, ljudske živote koji su tu, oko nas. :)