Nekomu...negdje...

Bojiš li se prestati, Alice?Plašiš li se vidjeti kako je s druge strane ogledala izvan njegova tihog zagrljaja?
Bojiš li se misliti, Alice?Na bijeg, kad stegne dublje u grlu,kad te ponovo stisne njegov pogled...Bježeći od zida, kad ispred zida padneš?
Bojiš li se priznati samoj sebi, Alice?Da od početka ideš nigdje i nikuda.Da si već odavno pogodila "ni u šta",I da su te gadno zeznuli, i da Ne postoji Zemlja čuda!
Vjeruješ li mi sada, Alice?
Plačeš li noćas i boli li...Kao da si se gadno ogrebala?Pitaš li se, jesi li ikada znala...Živiš li s prave strane ogledala?
Dobro Vam jutro ovo sunčano.......;-)

Svemir nas je volio
te noći
kao da znao je
kako kratko traje
kad lijepo je.
s tobom.
sol i miris stare kuće.
toga dana toga ljeta
našli smo
i izgubili
sve ono što smo tražili.

Poput prijestola, i mene na njemu-smjestenog u pozu vladarke, koja to i jeste i nije svojim izborom.
I sva sreca pa ovdje nema ljudi koji bi mi gledali u oci i u njima vidjeli samo bezdanu provaliju, samo ambis i unutra... nista. Sreca pa ih nema jer bi se iznenadili-samo zbog toga sto su se nasli na pogresnom mijestu u pogresno vrijeme...

Koja prijatna promjena u stilu i načinu pisanja....pogotovu u načinu obraćanja meni...Baš mi je drago da je tako...Hvala lijepa!
Ma sve je samo san...