Ne zelim pricati o smislu

Gledao je beskrajno prostranstvo prazne tmine. Jer, nije bijelo ono sto je nepopunjeno, bijelo je popunjeno svim bojama. Crno, pred nama je i oko nas tama dok ju stogod ne ispuni svjetlom.
Tako je silno zelio nesto dati, necim svijetlim ispuniti, barem svojim malim necim doprinijeti tom svjetlu sto popunjava svijet tame. Osjetio bi se onda malen i mislio kako je mozda najveci doprinos koji moze dati, onaj da ustupi prostor onima koji to mogu vise i bolje od njega. Gledao je kako neboderi okolo rastu, a on se smanjuje i uranja, tako dolje, tako nisko.
Kao da je u nekom trenutku procurio kroz neku pukotinu na drugu stranu sebe, i svijeta, zaogrnut zvijezdama, bio veci od Univerzuma. Poznat mu je bio taj ucinak, a znao je isto tako da je istina u sredini, i da je jedino zaista pravo prihvatiti svoju srednjost i u njoj ciniti sto vec moze, koliko god se cinilo uzaludno, jer je zapravo vjerovao u sasvim drugaciji svijet. Odmahnuo bi rukom, uhvatio kvaku te usao u predavaonicu.
Katkad je volio sve pazljivo pripremiti, nauciti dobro to o cemu ce pricati, ali jos vise je volio kad ne bi morao pamtiti sve sto ce reci, pustiti da predavanje tece nekim svojim tokom, slobodno, crpsti teme naizgled slucajno iz sirokog podrucja o kojem se potrudio nauciti. Da, volio je imati siroke temelje koji nisu zahtijevali strah. Zapravo, volio je osjecati onu slobodu utemeljenu na sigurnosti da se moze nositi sa stvarima.
Predavanje je zavrsilo, a ocijukanja studentica ionako nije zamijecivao udubljen u svoje misli. Otsetao bi do pruge i, na onoj zeljeznoj konstrukciji sto se strmim odzvanjajucim stubama penje iznad nje stao uz ogradu, gledao ono daleko mjesto gdje se spajaju tracnice, ono koje su ga vec davno naucili da je nedostizno, nedohvatljivo, zar je to fer, zar je zaista moguce ovako vjerovati u ovom svijetu u kojem svi snovi moraju biti prenoseni tek kao neka bolest buducim narastajima, djeci. I nije rjesenje nikad bilo odustati, znao je to kad bi kome ucinio kakvu malu radost, bio popustljiv na ispitu, ili slusao price kumica sto prodaju sir i vrhnje, a opet se cinilo tako uzaludno. Pozelio bi se okrenuti od tog nasljedja predaka, pogledati na drugu stranu, otvorene tracnice sto bi ga odvele k njoj, jer iako je znao da mogu zivjeti sami, radost vjere stvaranja svijeta sna nece mu dati da to olako prihvati.
I uostalom, na neki cudan nacin vjerovao je u to neko obecanje vjecnosti, vjerovao je u zrno covjekove slobode i njegovo stremljenje ostvarenju snova. Tesko je u ovo vrijeme vjerovati u znanost, jer je ostala prekrivena sitnim ciljevima i slabim nacinima. Ipak u svom temelju vidio bi ju kao mogucnost i covjekov pokusaj stvaranja svih tih obecanja koja poput nekih sitnih sjemenki buducnosti sjede u ljudskoj misli otkad je covjeka i svijeta. U prirodi nam je usadjena ta nasa sudbina, to stremljenje kojem se priklanjamo, a sad isto tako se cinilo da se to stremljenje perverzno preoblikovalo u neki suludi hedonizam, trazenje ispunjenja u samom beskrajno kratkom uzitku.
Svi ti sjajni snovi koji nisu ostvareni, svih ljudi koje je sretao oko sebe, cinilo se kao da kaplju crno poput radioaktivnih cestica pepela na svijet. Osjecao je to cijelim tijelom. Stvarnost ga je stisnula za grlo i iscijedila dvije tihe kaplje u vrecice ispod ociju. Silazio je zmirkajuci da mu se ne razliju po licu, pjevuseci tiho: 'there is a light that never goes out...'
Ujutro bi se cesto probudio s ceznjom. Htio bi moci biti glasan, a biti tih, puknuti, pomaknuti to njeno tijelo k sebi. Skoro bi ga osjetio tijelom. Duhovi? Tijelovo? A mozda, mozda i ... Uglavnom je gledao kako ju dira, rukama, rijecima, kao da vidi to tiranje njeznih zica, njenih drhtavih zivaca, kao kakvi muzicari, slusao bi odzvanjanje njenih drhtaja u svojim nehoticnim trzajima, veselio se cinjenici kako je onaj koji naizgled vodi igru, i upravlja drugim, tim svojim osvajanjem vezan za onog drugog, prepustenog i naizgled slabog... Kada? Ah, sto prije, ali nije uvjet. Nasmijao se svojoj dosjetki. Jer, sto se prije sretnemo, prije ce dani izgledati kao iscekivanje radosti, a manje poput strepnje od vlastitih slabosti. Ah, da. Sto prije...
Vracajuci se uz pulsiranje u zubu, razmisljao je o tome kako stvari koje bi trebale biti kao sitne i koje bi pozelio rijesiti kao treptaj oka, kako te stvari katkad traze puno truda... A opet, u obecanju slobode, nitko nije rekao da ce preuzimanje odgovornosti za zivot biti lako. Prepustio je strah od buducnosti, iluzije ocekivanja, nalazio mir u tome da radi ono u sto vjeruje. Veselio bi se toj zamisli da ce ona to citati, i toj mogucnosti za prepoznati ako vec ne i cuti neku njenu rijec, misao.
Da, nitko nije rekao da ce biti lako. Ipak kao da je osjecao to sto je medju njima raslo, nekako trajuci. To nesto, sto je cekalo da ga postanu svjesni, i prihvate.
 

jezgrovito koncizan i senzibilno blagoglagoljiv.. ;)) a poslovicno dobarrr! ;)) Pepel,svaka cast..

da dobar! savrsen je ;) zato mu i saljem puse svaki dan ;)

premda mi literarni uradak nije bio cilj, jasno.

zanimljiv point, daki, o da i jako dobar :) jer to je kao onaj point, ako nesto mirno sjedi medju nama, onda ce to tu i ostat, ako ga ne uznemiravamo... nekako nalik. jes, sve se izricanjem pretvara u svoju suprotnost. stalnost mijene. mir koji je samozadovoljan, ne pruza mogucnost za nista novo, zar ne? hm, hm...

ah daki, obratno je to... ne prihvacanje udaljenosti, vec suprotno... trajanje bliskosti. storenost povjerenja, kojeg treba postati svjestan, kojeg se ceka prihvatiti...! da, to je prihvacanje, a ne granica. pitaj i odgovorit ce ti se. komunikacija je kljuc. sutnja je krivi izbor.