Ručkić krčkić

Sad kad je toliko toga prošlo, sad kad je za toliko toga prekasno, ne zato jer je nemoguće, nego zato jer jednostavno nije važno, slobodno mogu reći: nema ljubavi.

Onakve kakvu sam ovamo došla potražiti; kakvu, valjda, ovdašnji preživjeli još uvijek traže.

Gledam svoju Dušku, koja se upravo tjera: svaki joj je dobar. Max je najbolji, ali dobri su i drugi. Čak i kujice su dobre, ako joj se malo vrzmaju oko riti.

Sjećam se sebe kad sam počela uzimati umjetne hormone: svaki mi je bio zanimljiv. Neki puno zanimljiviji, ali zapraf sam sa svakim mogla... A prije toga, jooooooj, izbirljiva do bola!!!

Nema, dakle, ljubavi... Sve su to hormoni. Nema ljubavi koja te seksualno prožima, društveno uklapa, intimno ozaruje. Osim ako si jako, jako, jako, jako, jako glupa ili jako, jako, jako, jako disciplinirana pa na sve manjkavosti zatvaraš oči. U načelu, biraš nešto od gore navedenoga i onda to zoveš "ljubav". I onda to JEST ljubav. Što god to bilo.

Sjećam se svojeg nastavnika tehničkog odgoja iz osnovne škole: granata iz 2. svjetskog rata mu je raznijela lijevu ruku i dobar dio lica. Vječno je škljocao umjetnom rukom, a pravom je volio pipati curice. Taj mi je jednom, u napadaju pripite iskrenosti, rekao sljedeće: "Ja bih najveću plaću dao mladim ljudima. Mladima bih dao SVE! Jer njima sve treba i sa svime mogu nešto. A onda, što su stariji, to manje im treba dati. Ako im nije dovoljno, sami su si krivi!".

Bio je potpuno u pravu.

Sad znam što mi treba (a nemam sve to), sad znam što je ZA MENE ljubav (a nemam ju). I tko mi kriv! Sve se to nudilo, sve je bilo dosežno, a ja sam mislila da je dostižno, kasnije... Da su druge potrebe i druge definicije važnije.

Mislila sam da je važnije da drugi ljudi misle da sam sretna nego da doista budem sretna; štoviše, nisam pojmila da sam sretna ako mi to drugi nisu govorili. Ajd, blogufala, toga sam se davno riješila... Ali tek nakon jako puno nesreće zato jer nisam uspijevala biti javno sretna. A bila sam, intimno. I onda više ne bih bila. Zbog onoga "javno".

Nije lako biti star; nikome to nije lako. A biti pride glup - ajme užasa!

Pamet u glavu, generacijo moja!

A štaš???
Taki smo mi..
Nestabilno ..Stabilni..

sviđa mi se ovo promišljanje.
istina, malo mi zvuči kao racionalizacija frustracije što, sad kad konačno postoje svi uvjeti da ljubav zaživi,
ljubavi nema.

mislim da ljubavi ima, one istinske, prave
ali do nje dolazi tek kada se mozak smiri od kemijskih šuteva koji ga čine slijepim.
ljudi koji u paru uspiju preživjeti zajedno prolazak te ere svjedoče o tome.
i ne. nisu oni oslijepili na sve mane svojih partnera
nego su naučili živjeti u poštovanju osobnosti što im sada omogućava da istinski uživaju u punini odnosa sa drugim bićem.

nikada nije kasno

No shit Sherlock. Ljubav je krasna serija orgazama. ;)
I da ponovim mudrog jednog-
“If you end up with a boring miserable life because you listened to your mom, your dad, your teacher, your priest, or some guy on television telling you how to do your shit, then you deserve it.” F.Z.

Ljubavi ima...ja vjerujem i tu....na ovom prečudnom mjestu...no...sva sreća da ja ljubav ne tražim ni tu ni igdje jer...od traženja nema sreće...to se jednostavno mora dogoditi spletom niza podudarnosti.Dakle...nisam razočarana ali...ponukana pitanjem ipak moram reći:"Da sam tražila ljubav...ovdje je ne bi našla...bar ne takvu kakva meni treba".
Sretno na dalje!

Hum hum,zr samo naš pertner/ica ima manjkavosti?
Zar ih mi nemamo? Ja imam i toga sam svjestan.
Koliko ja moram PODNOSITI manjkavosti toliko
mora i moja partnerica.Dakle isti smo pa nije teško
podnositi manjkavost.Uostalom često moram podnositi
svoju manjkavost,a to je teže nego podnositi partnericovu.
Da budem iskren,pobjegao bih glavom bez obzira od
partnerice koja nema manjkavosti.Meni manjkavom takva
ne treba,jer ja bih joj bio teret,a ne ljubav,a ja ne želim
biti ničiji teret.Rađe bih bio sam i podnosio samog sebe.

Pozdrav imenjakinjo ;) ...
ma znaš i sama da nije sve uvijek baš onako kako se čini da je. Možda ti se samo zvijezde nisu još poravnale u istu ravninu, ali budu, s vremenom... valjda. Ne se sekirat samo ;) .

A blogvasmazo, ko da sam vam rekla da nema Djeda Mraza; a vi "Ima, ima, ima njega, doći će on meni, ja sam bio dobar/dobraaaaaa!" :D :D :D

Ajme Vega, pa kaj ne bi i ti mogla bit' malo maštovita, bar ponekad ;)

Moja mašta je odavno prerasla Djeda Mraza, a bome i patuljke, koji mi se nikad nisu sviđali ;)

Mene glupost napadne kao virus, obločem se svoje gluposti i onda nastupa triježnjenje. Trebalo bi ostat glup do daske do kraja života , kaj će ti pamet ona te sjebe kao i glupost samo kaj kad si glup ne kužiš da si sjeban :)
Da nema savršene uklopljive ljubavi baš kao što ni mi nismo savršeni.
Za mene je ljubav iskrena ogoljena kompatibilna bliskost nesavršenosti dvoje bića, sad će to onim skurenima zazvučati sexy, ali mislim na sve varijacije ljubavi, prema ljubimcima, djeci, prijateljima, roditeljima, poslu….
zar me jedino m/ž ljubav može učiniti sretnom? Zar je moj jedini smisao života naći partnera za cijeli život? I ako ga nisam našla ja sam jedna obična niškoristi očajnica? Ak ne svršavam ne živim?
Nema partnera za cijeli život jer jedan od njih će svakako jednog dana ostati samo. I sad zamisli ironije te zapadnjačke furke m/ž savršeno uklopljive ljubavi za cijeli život, jedno od te cjeline najčešće ostaje samo u dubokoj starosti , u onim danima kad zaista možemo govoriti o teškoj i odvratnoj okrutnoj dubokoj starosti , potpuno nenaviknuti na samački život, onda kada nemoćni ne mogu živjeti sami kad im treba nečija pomoć stravično.
da hormonalna terapija je zaista šut poput droge, prestala sam piti te moćne male pilulicelilulice prije godinu dana a nisam ostvarila seksulani klinč oko 3 godine.. dakle nisu hormoni razlog moje apstinencije.,nego stjecaj životnih okolnosti i prioriteti koji me iscrpljuju .
Ali zato su tu moje još uvijek lijepe ruke koje na perkokrasne izvanjske poticaje odrade serijski ono što znaju bolje od ikoga drugog na ovome svijetu :)
Nije problem u tome što nema ljubavi , problem je što sve ono što danas imamo jednog ćemo dana izgubiti. Pa si ja mislim da je život ustvari umijeće gubljenja. Izgubiš nenadomjestivo i tada uz porođajne muke skužiš i prihvatiš da je vrijeme za nešto sasvim drugo , sa preostalim resursima nađeš snage mudrosti i smisao i kreneš u to nešto drugo.
I da moj dida je do kraja svog života (82g) često znao ispaliti nikad nije kasno da se ljubi strasno, a nije bio glup čovjek. Kad se sjetim njegovih zadnjih godina života sjećam ih se zaista kao strastvenih , strastveno je jedrio, okupljao ljude na gozbama finih bakanalija od iča i pića koje su završavale pjesmom i plesom, strastveno je čitao i prevodio knjige, igrao biljar i guštao u svim pojavnostima ljepote.
Oprosti morala sam se utješit pa makar i glupo pa makar i da mi djed mraz da anesteziju :)

vega, baš si morala, pravo pa pod rebarni luk ;p
;)))

Ljubav je dosadna, i to je jedina istina:)

Ljubav je dosadna onima koji ju nisu osjetili u svoj njenoj velicini i dubini....a zasto nisu..to je vec slozenije ok km pitanje