Ne zelim pricati o smislu

Vjera je lijepa stvar, mirna, a katkad moze biti i laka i vesela poput sna ili mashte... ona je dobar motiv, ali katkad nas i to lako moze zavesti, jer druga strana zelje je ona cvrsta i opipljiva, poput iskustva, koja odredjuje granice i gradi rezultate, ona koja je svijest o boli, ako se previse olako prepustimo zadovoljstvu sna, i izgubimo mogucnost za djelovati u stvarnom.
Masta daje poticaj, stvarnost odredjuje zelju kao neki vir, koji nas proguta u trenutku kad joj se prepustimo... Sad, ostaje pitanje hocemo li se ostati drzati za neku granu uz rub rijeke, pri tome gledajuci kako nam to crnilo stvarnosti trga vjeru iz tijela i ostavlja nas kao kakve olupine nasukane na sigurnosti obale, ili cemo se, cjeloviti u svojem tijelu pustiti da nas proguta, stvarni vir, i utjeloviti tu vjeru u djelu pustanja, i vjeri nade da cemo, kad nas zavrti u svoj ponor u kojem nemamo oslonca osim te nase vjere, mozda i ponekog iskustva, da ce nas, dakle, cjelovite i sretne, s uzdahom olaksanja ispljunuti negdje, na nekom sretnom mjestu nizvodno...?
(Treci se nalazi u tome, treci je dakle taj koji je osjetio lakocu i ima ju sa sobom, nece joj dati da ode iz njega onda kad se crne prijetnje opasnosti od pada pokazu kao sasvim neopozive granice koje je nuzno postivati, pravila igre, ako cemo tako, koja se valja ispostivati, pravila kojima nas zivot uci kako se zivi, kao sto roditelji odgajaju djecju mashtu, rekao bih, tako i zivot odgaja nas.?)
Da, pitat cu te opet, i pitam se, hoces li skupiti mira, i hrabrosti za nesto mi reci.