D.O.O. ZVRNDI DRNDI ZDRNI ZGRMI ZDIMI

Poslovica «Što te ne ubije, to te ojača», naravno, nije istinita. Oni koji su tijekom djetinjstva puno puta «grubo razočaravani» često razviju masku snage ili masku moći. Međutim, ispod te maske se i dalje krije povrijeđeno dijete koje čezne za empatijom, utjehom i razumijevanjem.
Puno realnije bi bilo reći: "Što nas ne ubije, rani nas". Što smo ranjeniji, to razvijamo više obrana. Što se više branimo, to više preživljavamo, a manje živimo.

Svaka povreda je osobna, intimna i na svoj specifičan način važna. Nekome je šok bio rođenje mlađe sestre ili brata, nekome je šok bio kad je otkrio da mu je prijateljica nešto ukrala, a nekome kada ga je otac ošamario. Sve situacije u kojima smo bili povrijeđeni, a nismo imali priliku emotivno odreagirati ostavljaju traga.
Iris, recimo, danas ima dvadeset i devet godina, a tek nedavno je sebi priznala da ju je, kada je imala pet godina, užasno povrijedilo to što je dobila mlađu sestru. Do tada je bila jedinica, sve se vrtjelo oko nje, kad odjednom... tu je neko drugo biće. Netko važniji od nje. Uskoro je Iris svoju mlađu sestru jako zavoljela, ali taj prvi šok i osjećaj napuštenosti od strane roditelja je dobro zapamtila.

Da je tada imala priliku izraziti svoju ogorčenost, Iris bi se ljutila, tugovala i zatim se odljutila i odtugovala. Ali, njeni osjećaji su bili nepoželjni. Nitko ju nije htio čuti i vidjeti kako joj je teško zbog onog što je druge oko nje silno radovalo – rođenja novog djeteta. Iris se počela sramiti svojih osjećaja i etiketirati svoju povrijeđenost kao razmaženost i bahatost. Ta etiketa ju je spriječavala da prokomunicira s povrijeđenom petogodišnjom curicom u sebi sve dok nije napunila gotovo trideset godina.

Zašto plače 30-godišnjakinja
Ovaj primjer navodimo upravo zato što bi većina ljudi na povredu koju je Iris nosila u sebi odmahnula rukom i uopće je ne bi shvatila ozbiljno. «Pored svih mogućih katastrofa i trauma koje se ljudima u svijetu događaju, jedna tridestogodišnjakinja plače zato što je s pet godina prestala biti jedinica? Svašta.»
To bi vjerojatno bila tipična reakcija sa strane. Ali, stvar je u tome da svatko od nas živi u sebi, a ne sa strane. Prisjetiti se svog osobnog emotivnog iskustva (ma koliko ono bilo neprihvaćeno, iracionalno ili «nepotrebno») je velika stvar. To nam vraća vlastito pravo na osjećanje, na doživljavanje sebe, na bivanje sebi, umjesto u pogledu i procjeni izvana (sa strane).

Zacjeljivanje počinje
Jedan od razloga zašto većina odraslih ljudi ima naviku stalnog gledanja i procjenjivana sebe sa strane je taj što bi zaista osjetiti sebe značilo osjetiti i svoju bol. Često čujemo ili čitamo o «povratku sebi» kao nečem iscjeljujućem, prosvjetljujućem, ugodnim. Međutim, na iskrenom putu ka svom autentičnom doživljaju sebe, sigurno ćemo naići i na bol. Kada se to dogodi, najljekovitije što možemo napraviti je – prihvatiti.

To ne znači dopustiti depresivnim mislima da nas odvuku na dno crne rupe, ili identificirati se s boli. To znači iskazati svojim osjećajima (kakvi god oni bili) dobrodošlicu. Jer, oni su i tako tu. A bole zato što ih guramo od sebe, jer ih odbacujemo, jer ne želimo da postoje. Kada si damo vremena i prostora da osjetimo povrijeđenog sebe, zacjeljivanje počinje.

Pegla i metla kao utočište
Što god nas je povrijedilo, to je dio prošlosti i nema vremeplova koji nas može vratiti unatrag kako bismo nešto promijenili. No međutim, iako su dio prošlosti, povrede nekako pronađu načina da nas uznemire i potresu i u sadašnjosti.

Na primjer, Anita nikada nije imala oca. Napustio je nju i njenu majku kada joj je bilo svega četiri mjeseca. Razgovarala je s njim (na svoju inicijativu) svega pet-šest puta u životu. Inače, da se njega pitalo, on nju nikada ne bi kontaktirao. Mada je tisuću puta rekla «On je za mene nitko» ili «Pri pomisli na njega ne osjećam apsolutno ništa», Anita se svaki put kada bi gledala film u kojem otac iskazuje nježnost kćerki, rasplakala. Naročito su je dirale scene susreta oca i kćeri nakon dugog vremena neviđanja. Takve scene obično ne bi mogla ni pogledati do kraja, pa bi jednostanvno ugasila televizor i otišla nešto očistiti ili opeglati.

Kada se dogodi da nešto u svakodnevnici probudi našu bol, šteta je propustiti tu priliku za prihvaćanje svoje povrijeđenosti. Čišćenje i peglanje su zaista loši izgovori. Ako krenemo upoznati svoju ranjivost, upoznat ćemo i svoju finoću, osjetljivost, senzibilnost. Nakon što neželjenim osjećajima dopustimo da postoje, oni više neće imati toliku potrebu da se trgaju za našu pažnju, neće nam govoriti o sebi preko scena iz filmova i sličnih asociranih događaja.

Verbaliziranje pomaže
Jedan od važnih koraka u procesu prihvaćanja svojih povreda je verbaliziranje. To može biti razgovor s terapeutom ili s nekom drugom osobom od povjerenja. To može biti vođenje dnevnika ili razgovor sa samim sobom.

Verbaliziranjem oslobađamo svoja odbačena iskustva iz emotivne izolacije, pojašnjavamo ih samima sebi i oblikujemo u formu koja nam je prihvatljivija. Kada se pretvori u riječi, povreda prestaje biti to nešto i postaje dio života. Povrijeđeni dijelovi nas čeznu za komunikacijom, za prihvaćanjem, za empatijom. Dobar terapeut, partner ili drag prijatelj tu može biti od velike pomoći, ali jedina osoba koja može dopustiti da povreda zaista zacijeli smo mi sami.

pristalica sam izreke, što te ne ubije, to te sjebe

Jedna od važnijih stvari o kojima se ne piše je od koga su došli udarci koji nas ranjavaju. Uglavnom dolaze od ljudi koji gaze sve pred sobom, da bi na kraju sami sebe srušili i zakopali se živi ili mrtvi.

Takve vrste udaraca koje ljudi dobivaju na raznorazne načine, oblike, postupke itd osječaju previše osobno ili bolje rečeno SEBIČNO a da nisu ni sviesni da oni koji udaraju, udaraju sve živo, na one suptilne i perfidne načine, a da sami nisu ni svijesni što rade.(((( glupani )))
Najgori načini i oblici su oni građeni na intelektualnosti, znanju, perfidnim i suptilnim oblicima manipulacije, koja se i te kako da lijepo i vješto umotati u pasivnu agresivnost

krelec ima pravo! Eto na primjer JA!:-) Pogažen, preživio nemoguće. Ostao djelomični invalid (ona stvar radi-hajdmo iskričarke! U red!:-)

Iris je pozitivna i začela je umjetnom oplodnjom, a ne fuj sexom! :-)

Koje mrtvo verbaliziranje! Daj im da zeksaju litru ricinusovog ulja i eto nama novih blogerica.

uvijek sam mišljenja da bi ljude trebalo natjerati da shvate koliko imaju godina.
I da se počnu ponašati odgovorno- i za sebe i za ljude oko sebe.
Ako već treba plakati, neka se plače nad pravim životnim problemima, kad ti je nedajbože netko bolestan ili pokojni..
a ovo drugo- sutra je novi dan

A ovu iz bloga što voli čistiti i peglati treba poslati k meni. Imala bi tolko posla da bi se izliječila svih trauma.