D.O.O. ZVRNDI DRNDI ZDRNI ZGRMI ZDIMI

Theodore Zeldin je ugledni znanstvenik, oksfordski profesor povijesti, član Europske i Britanske akademije. U jednoj anketi je izabran među stotinu najvažnijih mislilaca današnjice i misli se da će njegova predviđanja i prognoze imati bitnog utjecaja u novom tisućljeću.

U knjizi nastoji istaknuti da svi dijelimo ista iskustva i da svi imamo više mogućnosti nego što se čini, ali da najveći broj ljudi ne koristi sve svoje potencijale.

Govori o ljudskoj potrebi za bijegom i putovanjima, o civilizacijama, o hrani, ljubavi, moći, ratovima, retorici, ropstvu, homoseksualnosti, strahu, suosjećanju, životnim teškoćama, toleranciji, potrošačkom društvu, prijateljstvu, obitelji, slobodi i koječemu drugom .

Knjiga je izvor nevjerojatnih informacija do kojih bismo mogli doći tako da čitavog života čitamo bezbrojne autore i da imamo najšire moguće obrazovanje da sve to spojimo u jednu skladnu i čitljivu cjelinu.

Na otvaranje ove teme me je potaknuo članak o anketi koja upozorava na malo i premalo čitanja.


. . . Sve su se civilizacije do sada raspale i umrle, koliko god bile veličanstvene u svojoj slavi, koliko god bilo teško zamisliti da mogu nestati i da ih može zamijeniti pustinja ili prašuma.

. . . do sada su nastale 34 velike civilizacije – od kojih je svaka eksplodirala, a zatim izdahnula, nakratko osvijetlivši jedan dio svijeta, ali nikada cijeli svijet; neke traju koju stotinu godina, neke nekoliko tisuća.



To mi je njegovo razmišljanje često na pameti kad slušam/čitam komentare o dugovječnosti/vječnosti hrvatskog naroda. Svi su se narodi "rodili", živjeli, dosegli svoj vrhunac i s vremenom će nestati

O ljubavi:

Zapanjujuće je to da danas kad se ljubav cijeni više no ikada prije, škole ne poučavaju o njezinoj povijesti, njezinim bitkama, usponima i padovima njezinih kolonija, njezinim diplomatskim metodama i retorici, te licemjerju njezine ekonomije. Možda će se ispostaviti da je seksualno obrazovanje bilo samo prva lekcije u jednom mnogo duljem školskom programu.

U prošlosti su se ljubavnici vjerojatno najviše od svega bojali usamljenosti; sada je, međutim, zarobljeništvo u statičnoj vezi postalo još veća briga

Zašto kopiraš litanije?

O tiranima:

. . . tijekom proteklih 5.000 godina, najveći dio čovječanstva bio je submisivan, puzao je pred autoritetom i, osim kratkotrajnih provala prosvjeda, žrtvovao se da bi jedna malena manjina mogla živjeti luksuzno. Izrasli bi im repovi, da većina njih nije i sama pronašla nekog drugog, nekog slabijeg, nekog mlađeg, nad kim će moći izigravati tiranina. Nejednakost je bila prihvaćena tako dugo zato što su potlačeni pronalazili žrtve koje će i sami tlačiti. Moćnom su se vođi divili svi, jer je utjelovljivao snove o vlasti koju su ponizni ljudi potajno obožavali te pokušavali oponašati u svojim privatnim životima.

Na stranicama ovog, ali i drugih foruma možemo jako lijepo vidjeti potvrdu ovog Zeldinovog razmišljanja. Vidimo male tirane koji u svojoj sveopćoj nemoći tiraniziraju one koji im se, najvjerojatnije nesvjesno, nude kao žrtve. (virtualne, jasno)

Ratovi:

Između svoga utemeljenja i 1965. SAD su proživjele ciglih 20 godina u kojima njihova vojska ili mornarica nije negdje bila u stanju aktivnosti.

Britanija je sudjelovala u više ratova nego bilo koja druga europska zemlja: između 1480. i 1945., bilo ih je 75.
Na drugom mjestu je Francuska sa 72.
Španjolska je vodila 64 rata.
Rusija 61.

Gnjev:

Sposobnost čovjeka da dovede samoga sebe do bijesa nekoć se gotovo smatrala umjetničkom formom: „Gnjev je daleko slađi od saća“, rekao je Homer. Božanskom su se gnjevu divili kao junačkom. U posljednjih nekoliko stoljeća, bijes je izgubio svoj prestiž; ne radi se o tome da ga ima manje, nego su se ljudi počeli stidjeti svojega gnjeva. Bez obzira na to, jedno je istraživanje u Australiji – jedino te vrste – otkrilo da čovjek iskusi gnjev pet puta češće nego naklonost.


Homoseksualnost:

Homoseksualnost je u jednom ili drugom razdoblju bila više-manje prihvaćena u, otprilike, dvije trećine ljudskih društava, a povremeno je obuhvaćala velike dijelove populacije. Dugo ju je tolerirala čak i katolička crkva: sveti Anselmo, nadbiskup od Canterburyja, zatražio je 1102. da kazna za homoseksualnost bude umjerena, jer se „taj grijeh do sada činio toliko javno da nitko nije čak niti crvenio zbog njega, pa su stoga mnogi posrnuli u njega niti ne uvidjevši njegovu težinu“.

Križarski kralj Richard Lavljeg Srca nije bio ništa manje pobožan zbog svojih seksualnih preferencija. Crkva je u početku bila više zaokupljena sprečavanjem svojih svećenika da opće sa ženama; kad je pokrenula kampanju protiv toga, homoseksualnost je postala još običnija, pogotovo u samostanima, gdje ju je sveti Aelerd od Rivaulxa uzdizao kao način spoznavanja božanske ljubavi.

Tek u 12. i 13. stoljeću u Europi je počela masovna represija homoseksualnosti kao dio kampanje protiv svih vrsta hereze, koja se razvila u teror Inkvizicije.

Sućut:

Godine 1944. majka pjesnika Jevtušenka putovala je iz Sibira u Moskvu, gdje je vidjela povorku od 20.000 njemačkih ratnih zarobljenika koja je stupala ulicom. Generali su koračali na njezinom čelu, otvoreno pokazujući prijezir, odlučni dokazati svima da se još uvijek osjećaju superiornima. „Gamad miriši na parfem!“ povikao je netko. Gomila je urlala od bijesa. Žene su gnjevno mahale stisnutim šakama, a policija ih je zadržavala uz velike poteškoće. Međutim, kada su Rusi vidjeli kako su obični njemački vojnici mršavi i odrpani, prljavi, prebijeni i potpuno jadni, a mnogi su poskakivali na štakama, ulica je utihnula. Iznenada, jedna se starija žena probila kroz kordon i ponudila jednom vojniku komad kruha. Zatim su je, sa svih strana, druge žene stale oponašati, te im davale hranu, cigarete, sve što su imale sa sobom. „Vojnici im više nisu bili neprijatelji. Postali su ljudi.“ Međutim, takvi su spontani izljevi sućuti nerijetko ostajali nešto poput duge na nebu; nisu mijenjali klimu, niti su, barem do sada, izazivali želju da poslušamo što nam neprijatelji imaju reći.

Od nastanka svijeta, sućut je bila osjećaj koji je izazivao najviše frustracija, čak i više od seksa.

Netolerancija:

Mentalitet se ne može promijeniti dekretom, jer je utemeljen na sjećanju, koje je gotovo nemoguće uništiti. Ali moguće je proširiti svoja sjećanja širenjem svojih horizonata, a kada se to dogodi, smanjuje se mogućnost da će netko nastaviti dovijeka pjevati istu pjesmu i činiti iste greške.

Niti obrazovanje nije bilo bogzna kakva pomoć, kako smo vidjeli 1933. godine, kada je najobrazovaniji narod Europe iznenada postao i najnetolerantniji narod u povijesti. Obrazovani ljudi imaju jednako žalosnu povijest nesnošljivosti kao i neuki, jer se netrpeljivošću jednako lako zaraziti kao prehladom

Strah:

Najvažnije znanstveno otkriće o strahu . . . jest to da se njegovi fizički simptomi, u smislu kemikalija koje se proizvode da bi se zaštitilo tijelo, samo u neznatnim stupnjevima razlikuju od onih koje proizvodi radoznalos

Potrošačko društvo:


Masovno potrošačko društvo današnjice počelo je poprimati svoje obrise tek u Engleskoj 18. stoljeća. Sve do tada, zakoni o kupovini, - u svakoj zemlji – zabranjivali su ljudima da troše novac kako im se sviđa, prisiljavajući ih da nose samo odjeću svoje profesije ili klase, te da se ponašaju u skladu sa svojim položajem u životu. Svi su vjerovali u štednju, sve dok industrijska revolucija nije gomilama pružila jeftinu robu i novac kojim će je kupiti, nudeći tvornički rad i ženama i djeci, te tako stvarajući obitelji u kojima se zarade dvije, tri ili četiri plaće, te se akumulira gotovina koja se može potrošiti.

Ulazak u potrošačko doba bio je jednak promjeni vjeroispovijesti. Englezi su počeli vjerovati u „poboljšanje“ umjesto tradicije, iako su, da bi prikrili svoju apostaziju, kultivirali nostalgiju u obliku hobija.

Potrošačko društvo je izgubilo osjećaj za smjer kada su mu dva mita postala zvijezde vodilje. Prvi je bio to da su privatni poroci izvor javnog blagostanja. Lakomost, ponos, zavist i pohlepa više od druželjubivosti i ljubaznosti, predstavljaju nužne temelje uspješnog gospodarstva, rekao je Bernard Mandeville (1670.-1733.) liječnik za bolesti živaca, rođen u Nizozemskoj (možda francuskog porijekla), s praksom u Engleskoj, koji je napisao iznimno dobro prodavanu Bajku o pčelama, pokazujući kakve bi se sve strahote dogodile kad bi ljudi postali ljubazni jedni prema drugima, ili kad bi nastojali imati ikakve težnje osim onih koje idu njima u korist.

Drugi je mit izmislio prvi veliki američki pisac znanstvene fantastike, L. Frank Baum (1856.-1919.), tvorac zemlje Oz, gdje je sve moguće, te gdje se maštarije mogu pretvoriti u stvarnosti. On je 1897. utemeljio IZLOG, prvi časopis posvećen uređenju izloga: promatranje predmeta u izlogu, rekao je, treba „pobuditi u promatraču gramzivost, te želju za posjedovanjem izložene robe“.

Kupovinom i trošenjem novca, ljudi su razvijali osjećaj pripadnosti koji se gotovo mogao usporediti s onim kojega je pružala religija.

Treba se prisjetiti da su se Britanci, u isto vrijeme kada su izumili potrošačko društvo, također propili kao nikada prije, a njihov primjer su slijedili u SAD-u.

Amnesty International:

Kvekeri su uspostavili prvo udruženje protiv ropstva, što je dovelo do prvog zakona protiv ropstva: rob koji bi kročio u Englesku postao bi slobodna osoba.

Oni su u 18. stoljeću prvi organizirali bojkot proizvoda s porijeklom iz zemalja koje odobravaju ropstvo. Oni su bili prvi na svijetu koji su tražili ukidanje smrtne kazne.. U 18. stoljeću, John Belley je predložio utemeljenje besplatne nacionalne zdravstvene službe, kao i proučavanje indijske i američke medicine kojim bi se dopunila europska. Elizabetj Fry (178.-1845.) bila je jedna od najranijih incijatorica zatvorske reforme: Prijatelji nisu tvrdili da su ljudska bića u svojoj biti dobra niti loša, nego da bi čovjek trebao inzistirati na onome što je dobro u njemu, bez obzira na zločine koje je počinio. Oni su se prvi dosjetili ponuditi humanitarnu pomoć civilima koje je pogodio rat: 1870. i 1871. donosili su hranu, odjeću i lijekove jednoj i drugoj strani u francusko-pruskom ratu. 1914. su odlazili u zatvor da bi uspostavili pravo prigovor savjesti. Četiri od pet predvodnica feminističkog pokreta u Americi 19. stoljeća bile su Prijateljice, kao i trećina pionira zatvorske reforme, te 40% abolicionista. Oni su napisali Amandman o jednakopravnosti. Amnesty International je njihovo dijete.

Kvekerizam je nestao iz svijeta biznisa, gdje je isprva bio vrlo uspješan, jer je garantirao potpuni integritet, ali je implicirao da je kvaliteta odnosa sa zaposlenima i kupcima važnija od profita, što je inkompatibilno sa širenjem pod svaku cijenu. Većina kvekera se sada preselila u uslužne i skrbničke djelatnosti.

Heroji:

Novo doba uvijek donosi i nove vrste heroja. U prošlosti, ljudska su se bića divila junacima, jer su imala loše miljenje o samima sebi, a vrlo ih je malo vjerovalo da su osobno sposobni za to da postanu junaci; međutim, također su nerijetko demaskirali svoje junake kao lažnjake, a većina napora da se izume nove vrste junaštva završile su razočaranjem. Machiavellijev junak je bio previše bezobziran. Gracianov je bio previše pretenciozan. Romantičarski je idol imao šarma, ali je osjetljivost uzdigao na razumu mučenja samoga sebe. Radoholičarski Junak Sovjetskog Saveza na koncu se osjećao namagarčenim. Junaci su nekada bili osvajači, ali pokoravanje drugih više nije dostojno ničijeg divljenja, a oni koji daju naređenja danas se vrednuju manje od onih koji ohrabruju druge ljude.

. . . „Sretna je zemlja kojoj ne trebaju junaci“ rekao je Brecht.

Ne, heroji će svima nedostajati ako nestanu. Međutim, previše je heroja greškom pomislilo da su bogovi: vladala je nestašica skromnih junaka. Zato su i izmišljeni antijunaci, oni nikoga nisu mogli razočarati.