DogeatDog

Dopisivanje je poput balona koji pukne kad
tad...ispočetka se puni komunikacijom ,izmjenom
riječi ,fluidnošću i samom dinamikom komunikacije.

No međutim,kako ima i loših vremenskih uvjeta
jer nije baš sunce i bonaca svaki dan,taj balon
počne letiti bez kontrole pod udarom jakog vjetra
se zabio u stijenu ili je pao.THE END...the words
are lost they meaning...

Ono kaj se poslije zapitaš je, da li mi je uopće i
trebao takav let i da li je mogao biti drugačiji
ishod da su ti ljudi se nekako u tome balonu
vidjeli prije nego je došlo do "šuma u komunikacijskom kanalu...da li bi
uspijeli se održati u zraku prije pada ili gubitka te iste komunikacije??? ...Na to
pitanje pravi odogovor ne postoji . postoji samo
onaj upitnik u glavi da sam drugačije postupio(la)
kakav bi bio ishod....?..malo zatim shvaćaš da opet krećeš pumpati novi i eto te opet ..never ending story..

da, u pravu si...pitaš se...ali važno je što čovjek sam zna o sebi? je li npr sjeo u taj balon tek iz dosade ili mu se na prvi pogled balon činio kao zabavna avantura? ili je morti sjeo zato kaj i sam voli let balonom pa je htio podijeliti to iskustvo? a možda je greškom ušao u balon, misleći da je avion? i tak...ima raznih solucija zašto je vožnja balonom završila fijaskom? meni je važno, ako sam se popela u balon da tamo i ostanem do kraja vožnje! koja može biti uzbudljiva, pomalo adrenalinska i opasna...ali još nitko nije preživio a da je živio! nažalost, mnogi krenu na put balonom a možda su prije bili za daljinski, krevet, crtić ili neku drugu radnju koja im pristaje? nevjerojatni su ljudi koliko nisu svjesni svojih nemogućnosti pa misle da nešto mogu. o tome da hoće, napisano je već brdo zajeba od knjiga! sve u svemu, nije sve za svakoga...pa niti let balonom! (moja pretpostavka je da je balon personifikacija pa sam u tom smislu ostavila i ovaj komentar)

e sad, zašto ljudi inzistiraju na komunikaciju a nisu joj dorasli, nisam uspjela ubrati svih ovih više od 10 godina i na stotine komunikacija...što pisanih što verbalnih i osobnih? na svu sreću, blagodat je sresti ljude kojima je komunikacija ne samo vještina već i način da izraze svoju unutarnju svježinu, bogatstvo, okus, miris...ma sve što čovjek jest! nažalost, i to je rijetko. najčešće su to nemušti ljudi koji ne uspijevaju niti sa sobom zborit a kamoli s drugima. a kako ćemo o drugima, kada ne znamo i ne možemo niti o sebi? ljudi misle da je samo tako pričat. ljudi misle da je samo tako šutit. jer, ljuidi uglavnom ne misle! kako je to već opasna misao postajem i ja osoba opasnih namjera? drznuti se reći da ima tako puno ljudi sa tako malo ljudi, rekli bi neki...razapeti treba govornika! a one koji pričaju a nemaju što reći, hm...njih ćemo na tv, velliko platno, PR im napravit...pa nek pričaju razne rozge, bačićke, sevke, ciganovići i ostala svojta! oni pak koji šute a imaju što reći, dajmo im da kažu. a možda i mi da čujemo? slušajući druge, govorimo o sebi! u ovaj kasni sat...bez smisla i razloga, raspisah se u povodu balona. ima jedna dobra stvar kod dotičnog...raspukne se sam tako! ili odleti ako ga ne zavežeš? obično sam svoje balone vezivala za nožni palac! ili neki kamen ako se nađe na putu. umjesto da ga šutneš, posluži svrsi! o razlozima neću. njih ću ostaviti tebi da razmislliš jel ga imaš? čak i ako nemaš, nađi ga? možda je netko izgubio smisao i razlog pa upravo tvoje nalaženje ne znači njegovo gubljenje? svaka nit nas povezuje, čak i ona popucala. udjeneš u iglu i zašiješ. konac je ipak kraj svega!

Bravo Sara...

hvala tebi hep...da ne bje tvoga bloga i moj bi večeras izostao! eto, to je ta nit koja nas povezuje!