Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Link

knjiga se besplatno može preuzeti na gornjem linku

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE “SKRIVENO U MOMENTU SMIRAJA“ HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA

Ovo je nova zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga i u njoj se čitateljstvu predstavljaju uglavnom pjesničke minijature o raznim fenomenima našeg svakodnevnog života. Tako se ovdje pjeva o ljubavi, o snovima, o roditeljima, o slobodi, o borbi naroda za slobodu, o zimi i godišnjim dobima, duši, a sve je to protkano dubokim osjećajima kojima se iskazuju teme prolaznosti, konačnosti, ništavnosti, individualne maloće u beskonačnim kozmičkim ciklusima života.

Ako je sve na svijetu bivanje i iščezavanje, ako je sve propadljivost stvari, onda to nije ono istinsko pa onda niti realno. Dolaženje i odlaženje stvari i događaja može pak biti rezultat jednog dubljeg sklopa u kojem sve izvorno proizilazi jedno iz drugog, upravo ono identično koje leži u temeljima. Samo ono što je supstancijalno može biti istinito. Sve ostalo je ‘’stvar’’ i utoliko ‘’privid’’, supstanca pak niti nastaje niti nestaje. Ona biva pojmljena vremenski beskonačna, jer niti nastaje niti nestaje, .ali pored ove beskonačne stvarnosti supstance konkretni čovjek je jedna beskonačna malenkost prema beskonačnosti u prostoru i vremenu sati, dana, godina iz koje onda slijedi jedna fundamentalna nesigurnost čovjeka u kozmosu kojim mi plovimo u neizvijesnosti i sve nam izmiče u bijegu bez kraja.

Gorimo od želje, da nađemo čvrsto tlo i nekakav posljednji čvrsti temelj ne bismo li na njemu podigli kakvu čvrstu građevinu, ali svaki naš temelj puca i zemlja se otvara u ponore. Tako se svijet otkriva kao stvarnost bez kraja u kojoj čovjek iščezava kao efemerni mikrokozmos, a moći kozmosa u kojem vladaju drugačiji zakoni, nego zakoni ljudskog svijeta, moći su Boga, a on je u ovom svijetu kao neka opća svrha i samo jedna hladna ravnodušna uzročnost koja sve povezuje i s ovim iščezava u tom svijetu i svaki slučaj. Sve što se događa i ono prividno nepovezano duboko je nužno i ne može se događati drugačije, nego onako kako se činjenično događa.

Sasvim suprotno ovoj racionalnoj uredbi kod autorice je primjetno stajalište, da se život odvija mimo ove ravnodušne uzročnosti kao jedan moment nježnosti, ljubavi, povjerenja, nade, a što čini naš ljudski svijet i što ga čini mogućim i zbiljskim.

‘’Voda nosi nešto’’ je roman Lajoša Zilahija i te vode u jednom vječnom proticanju nose tijelo mlade djevojke, ali se život događao između tih krajnjih sekvenci, jer ukoliko doista vrijeme protječe poput vode noseći sa sobom naše živote, mi živimo između tih krajnosti rođenja i smrti. Ne moramo reći kako je to prostor slučaja, ali svakako možemo reći da je to prostor naše slobod i kao što je izraženo u pjesmi o Dubrovniku i ta sloboda jako mnogo košta, znači moramo se izboriti za nju.

U tome i je sva temeljna poruka autorice, da je naše življenje jedna beskonačna borba za slobodu i za smisao našeg življenja. To nije nešto što je dato samo sobom, nego je nešto za što se svi mi moramo izboriti. Poezija tu čini samo jedan, ali bitan moment naše svakodnevne borbe za slobodu i za smisao našega življenja.

Tamo gdje je svijet supstanca koja znači materiju, kretanje, energiju, silu onda imamo posla sa supstancom koja niti nastaje niti nestaje, nego je beskonačna i vječna. U tom smislu čovjek koji osjeća i misli i koji spoznaje jednako tako može se razumjeti po analogiji sa prirodnim predmetom za kojega kažemo, da je privid.

Čovjek, dakle, proizilazi iz tog kozmosa, ali se čini kao da je to jedno ništeće proizilaženje gdje sam ja u kozmosu izgubljen svagda osjećajući njegove beskonačne moći.

Postoji li u našem ljudskom svijetu nešto dovoljno veliko što bi moglo stajati al pari tom ništećem proizilaženju? Postoji, to je ljubav, to je nada, to je istina, to je poezija, a sve drugo se čini efemernim.

„gdje je nešto skriveno
koje se tek otkriva
i sve prekriveno
tajnim mislima“

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
Adelaide, 05.07.2019.
 
***************************************************************************




OSVRT NA KNJIGU „SKRIVENO U MOMENTU SMIRAJA“

Prolaze godine, mjeseci i dani, a ljudski život se rađa, traje i umire prelazeći u neku drugu dimenziju postojanja. U ljudskoj duši prenosi sjećanje koje je bilo i proživljena iskustva koja skupljaju nektar događaja što su nas dodirnula svojim postojanjem.

U srcu su zapisane emocije svega što nas je negiralo ili potvrdilo našu vrijednost, a ljudska jedinka skuplja mrvice djela koja su je oplemenila mislima i riječima. Neke riječi koje su ostale zabilježene u moždanom vijugama opetovano traže svoje misao, a ne forme da ih zabilježimo u pisanim tragovima. Tako nastaju pisana djela da podsjete naraštaje koji dolaze na ono što svi kolektivno nosimo u svojim sjećanjima.

Duša Jadranke Varga skupila je mnogo iskustava koja je pojasnila u svojim tajnim odajama svijesti, a Jadranka ih velikodušno dijeli sa nama kroz svoja nadahnuto pisana djela.

U tišini, ponirući u svoja sjećanja njene emocije, vladajuće srce, pričaju nam svoje priče o najljepšim momentima proživljenih iskustava. Njena duša i srce transformiraju ih u riječi za nas koji ćemo ih pročitati, da nas podsjete na sve naše divne proživljene trenutke koji nas nježno spajaju u uzajamnoj ljubavi pozitivnih misli, iskrenih riječi i dobrih djela.

Sve ono što je bilo dugo skriveno, izlazi na svjetlo dana i svijetli svojom životnosti. Nikad ništa što smo proživjeli nije izgubljeno, svako iskustvo koje smo pohranili u svom sjećanju daje nam sposobnost, da se transformiramo u dobre, plemenite i jedni drugima odane duše.
Pjesnikinja Jadranka Varga, tu svoju odanost dijeli sa svima nama koji ćemo njene spoznaje pročitati, da nas podsjete koliko smo važni jedni drugima.

Čitajući ove crtice Jadrankinih impresija duše, ostajem zatečena iskrenošću napisanih riječi koja nam toliko u današnje vrijeme treba.

Toplina iz autoričine duše zrači iz svake njene napisane riječi podsjećajući nas na mudrost i vlastita zapamćena iskustava koja su nas oplemenila kao svjesne i istinoljubive ljude.

Anđa Jotanović, pjesnikinja,
Rijeka, 03.07.2019.

Trudio sam se doći do digitalne knjige. Ne znam , ali ću nastaviti.

Pozdrav!

Ajme koga ja to vidim nakon dugo dugo godina. Istina i ja sam godinama izbivala i eto me opet. Dobrodošla makar i na kratko. Budem pogledala za knjigu:-)

Čestitam

Skoro Vogonska poezija!

;))