ovo nije blog

(odabrao Đelo Hadžiselimović, kojeg noćas glumi Eternis plemeniti Eternisimus von Eternisable:PP)

"Američki biolog Rupert Sheldrake je tvorac teorije morfogeničkih polja te je tim svojim radom stekao status „znanstvenog heretika“ jer je predložio teoriju koju instrumenti ne mogu izmjeriti i koja se događa na nevidljivom, energetskom nivou.
Priča počinje sa dugogodišnjim istraživanjima ponašanja majmuna gdje je primjećeno kako su prvo polako jedan od drugoga učili vještinu neuobičajenu za njihovo ponašanje no u jednom trenutku kada se postigla kritična masa majmuna sa tim znanjem, znanje se velikom brzinom proširilo na ostatak populacije i što je još nevjerojatnije na populaciju majmuna s kojima ovi nisu bili ni u kakvom fizičkom kontaktu. Taj se pojam nazvao fenomen stotog majmuna.

Sheldrake je predložio teoriju morfogeničkih (morfičkih) polja. To je energetska struktura, nevidljivo energetsko polje koje nas okružuje i koja nosi određene informacije. Naša je svijest povezana s morfičkim poljima s kojima dijeli informacije. Morfičkih polja ima bezbroj a svaki pojedinac, jedinka ili bilo koji oblik života može biti dio više morfičkih polja te doprinositi kolektivnom polju u kojem se nalazi. Zauzvrat polje čini dostupnom svjesnost cijelog polja svakom pojedincu.

Svaka osoba rađa se kao zasebno morfičko polje sa vlastitom sviješću i vlastitom autentičnošću. S vremenom kako se razvija „sklapa ugovore“ sa postojećim morfičkim poljima edukacije, zdravstva, društvenih konvencija te se prema tome oblikuje u osobu no i sve se više udaljava od izvornog morfičkog polja. Od svakog polja u kojem se nalazi osoba nešto dobija jer ga polje time privlači no i ulaže vlastitu energiju u polje. Pravilo je da pojedinac uvijek čini više za polje nego polje za njega."
...(nastavit će se u nekoj mogućoj budućnosti iz polja mogućih nastavaka...:P)

Lagano štivo za noć. Ništa ne razumijem, pojasni. :-p

Za nas blogere i za naš blog vrlo jednostavna i prihvatljiva tema. Tema na našem nivou. Skoro sam sve razumio a i našeg autora. Piše iz svoje tihe duše svima na pomoć. Hvala, prijatelju. Nisam badava ostao budan. Čekao sam američkog biologa Ruperta Sheldrake i uhvatio bitnu razliku u klimatskom smislu između morfogenečkih i moffičkih polja. Evo zašto ljudi ostaju na blogu. A neki misle da je zbog pičke i kurca!

A Đimbo,nemoj me razočaravat u ovaj kasni sat. Sve piše. Pročitaj opet kad se naspavaš. Zar nisi do sada čuo za "morfogenetska polja" uopće?
"Fenomen stoiprvog majmuna" je dokazan. Teorija nije, ali je dosta prihvatljiva za osobu neopterećenu potrebom da se drži za općeprihvaćene "istine".

a medonja , ironija je isto ljekovita, i drago mi je da ti je moj tekst potaknuo bar tu vrstu životne reakcije:)

Bogme nisam čuo, moram proguglati, to ću ujutro, sad mi se neda.

i btw, ovo ne piše moja mutava duša nego njezino ruho u obliku već rečenog Eternisa itd itd von Eternisable-a,bitno je naglasiti:PP

Ete, 3:0. Vidiš da je molitva upalila. :-)

Đimbo dragi, nitko ti ne naređuje da čitaš ono ka jte zamara. Imao sam potrebu ovo staviti, u nedostatku boljih ideja da u ovaj kasni sat zlonamjerno prcam nedužne namjernike :P

Osjećam svojom obeščašćenom dušom da ti je drago, prijatelju: Laku noć.

Da, 3:0,a ne bi bilo toliko da i ja nisam molio "Anđela pozitivnog ishoda tekme" :P
Da ja nisam molio, rezultat bi bio 2:0:P

Laku noć, prijatelju medo i neka bude okrepljujuća i mirna:)

Čekaj, rano je još za poći spavati!

medo je reko laku noć,pa sam reko i ja. Medo je pristojan i nije to onaj medo iz one pjesmice "marš medo van, nisi reko dobar dan"...:P

To je medo brundo. :-p

Ode i ti spavati, ajd, ajd, sanjaj Tarzana i čitu na lijani. Hihi. :-p

Eternis ne spava nikad. On vrti molitvene tibetanske kotače i kuha špagete....:P

To je prava stvar, Tibet. Ajmo na Tibet jednog dana?

Među nama, Đimbo: nekak m ise čini da je ovaj "naš" Tarzan s bloga naglo oglupavio:P Mislim, nije ni prije bil nekaj posebno pametan,al nekaj mu se dogodilo, pa je još gluplji nego prije. valjda nije pal sa lijane na glavu?....:P

Uzet ćemo i Tarzana da nas zabavlja.

Bil sam već na Tibetu. Dušu sam ispustail dok smo se pentrali po brdima:P
Natrag su me nosili šerpe u košari :P
Ali donio sam sa sobom jedan molitveni kotač:)

A, ne znam, meni je isti ko i prije.

A, kotač od 200 kila.

Postoji posvećena "škvadra" na Tibetu koji niš drugo ne rade osim što svakodnevno vrte molitvene kotače. Jer: da ne vrte, svijet kakvog poznajemo bi se odavno raspao:P

Meni se čini da je gluplji neg prije:P

Jesi objesio molitvenu zastavicu na Tibetu?

naravno, jednu crvenu i jednu žutu,na štrik:)

To su za sreću i prosperitet te zastavice.

Đimbovski,sad ću te lijepo pozdraviti,hvala na ćaskanju, čekam neki novi vic sutra iz tvoje zbirke:) (danas, ne sutra:)
Idem vrtit molitveni kotač:)

Skoro će tri sata pa se moram pripremiti da dočekam promjenu energije iz prethodnog u sljedeći dan. Ta se promjena događa oko tri sata ujutro:)

Ajde vrtiti, a ja ću izmoliti jedan Očenaš i ZdravoMariju.
Noć.

Dobro jutro!
Evo...ja sam izmolila za sve ono što treba.Pa kaj vi ljudi nikad ne spavate????

kakav se efekt dobije trljanjem morfogenetskog polja :) jel to isto kao trljanje neurotransmitera :)

Teorije društvene evolucije nisu samo fazni prikaz promjena nego i pokušaj unošenja pravilnosti i reda u povijest. Rane teorije J. B. Vicoa, Ibna Khalduna, Grahama Sumnera, Lestera Warda, ili pak klasične teorije Marxa, Spencera, Louisa Morgana, Tönniesa i Durkheima, pa i noviji pristupi Toynbeeya, Pitrima Sorokina, kasnije Parsonsa, do još novijih Hobsbwna, Luhmanna i Alexandra, te popularnog Nialla Fergusona, nisu nastavak ideje Hegela, i njegove filozofije povijesti, već su sociološke deskripcije. Većina navedenih imala je samo snažnu želju opisati podizanje civilizacije kojoj pripadamo, pronalazeći da stvarnost ima elemente i nomotetske determiniranosti i ideografske slučajnosti.
Nova knjiga Francisa Fukuyame slijedi takvu intelektualnu tradiciju. To je velika i debela knjiga s tisućama bilježaka, stotinu stranica literature. Ako i pretpostavimo da iza toga stoji rad desetaka asistenata i pomagača, logistika interneta i američkih knjižnica, riječ je o kapitalnom djelu. O tome ne govori ni opseg, ni akribija, ni erudicija, već konačni rezultat. Politički poredak i politički raspad jedna je od onih knjiga koje će ostaviti traga. To je knjiga o modernizaciji svijeta, nastanku moderne države, demokracije i vladavine prava, o tome što se nekada podrazumijevalo pod tim pojmovima, i sadašnjem sadržaju tih pojmova. Zato knjiga ima strukturu povijesne studije.

Jedan od zanimljivih, formalnih, psiholoških, znanstvenih i estetskih problema pojavljuje se kada pročitate dva djela koja smatrate istinitima premda tvrde oprečne stvari. Na mislim pri tome ni na što aktuelno iz hrvatske javnosti i kulture (jer trenutno u njoj nema gotovo niti jednog takvog djela, a kamoli njegove lijepe suprotnosti). Sa znanstvenog stajališta trebalo bi prihvatiti istinitije djelce. To bi naravno bilo najpoželjnije, kada bi imali neki dodatni kriterij za prosudbu tih naših lijepih ali proturječnih djela. Ali u znanosti, kao i u stvarnome životu, takvog nezavisnog kriterija obično nema; naš prvi dojam bitno utječe na procjenu filozofskog i znanstvenog sadržaja, stoga nismo olako spremni poreći naš estetski, tj. vrijednosni sud samo zato što proturječi nekoj logičkoj ili znanstvenoj intuiciji.

Navedeno proturječje i obrat doživio sam izrazito oštro dva puta uzastopno na istu temu: u raspravama o filozofiji povijesti. Prvi puta doživio sam obrat čitajući Otvoreno društvo i njegove neprijatelje Karla Poppera. Prihvatite li Popperove argumente o otvorenoj budućnosti, o tome kako povijest nema svoj cilj i smisao, o tome kako se u znanosti, pa onda i društvu ne mogu raditi dugoročne prognoze, jer bi one bila proročanstva – prihvatite li dakle takve tvrdnje, morate odbaciti hegelijansku, a pogotovo marksističku teodiceju, ili njihovu “filozofiju povijesti”. Unatoč mojoj sklonosti da prihvatim Popperove argumente, ideja da bih zbog toga morao odbaciti neke misli velikih filozofa povijesti (recimo onu o Minervinoj sovi što uzlijeće u sumrak, onu o lukavstvu uma koje odmiče sag strasti i sebi zadržava samo ono što su ljudski nagoni stvorili, ili pak onu Kantovu povijesnu metaforu o Arijadninoj niti u minoskom labirintu), sve to odbaciti, činilo mi se nepotrebnim i nepoželjnim. Ali ako je ta filozofija povijesti predstavljala prepreku općoj društvenoj liberalizaciji, onda je to potrebno učiniti. Odbacio sam dakle “protiv volje” teodiceju koja je pružala svjetovno obećanje o postojanju nadindividualnog smisla (za kojeg nitko od nas ponaosob doduše ne mora pouzdano znati), filozofiju povijesti koja me je pred dvadesetak godina privukla filozofiji, i prihvatio popperijansku otvorenu budućnost o kojoj se ništa pouzdano ne zna, štoviše o kojoj se zapravo niti ne smije ništa pouzdano znati, jer bi takvo otkrovenje bilo neznanstveno tj. neracionalno (jer nijedna činjenica ne bi mogla uzdrmati našu pouzdanost), a potom i nemoralno (jer bi nas ta objava držala u uvjerenju da se protiv te nužne budućnosti ne možemo ili ne smijemo boriti). Liberalna koncepcija popperovske vrste mora biti otvorena, a to znači, ona se mora sustegnuti od proročanstava, i mora biti osjetljiva na protuprimjere. Kada se pojave protuprimjeri nekom našem izabranom društveno-tehnološkom cilju, mi ih ozbiljno moramo razmotriti i po mogućnosti promijeniti cilj.

A onda je došao Fukuyama, koji o demokraciji i o liberalizmu nije pričao popperovskim jezikom, već hegelijanskim, i koji je tvrdio da se povijest, ona filozofska, pojmovna, idealna Povijest, završava upravo u demokraciji i liberalizmu .

Pred zagovornikom liberalne koncepcije povijesti stoji dakle dilema: hoće li pravdati napredak u povijesti evolucijskom slučajnošću, tj. nekim zbrajanjem i slaganjem pogodaka u igri pokušaja i pogrešaka, kako misli Popper, ili pak pomoću ideje o najboljem opravdanju, utemeljenju ili cilju svake društvene organizacije, tj. pomoću kapitalizma i liberalne demokracije kao krajnjeg cilja povijesti, kako misli Fukuyama. Premda se obojica zalažu za neku vrstu liberalnog postupanja, suprotnost Popperova i Fukuyaminog stava izgleda nepremostiva. Iz Popperovih knjiga mogla bi se pročitati poruka da nema puno smisla zabavljati se idejom o tome čemu čovječanstvo zapravo teži. To je valjda zadatak za teologe. Ali iz Fukuyamine knjige o kraju Povijesti, izranja platonička ideja da je potrebno znati kuda ide povijesna karavana, jer bez nje nitko ne bi ni shvatio da je ona napokon stigla na svoj logični kraj. Cilj povijesti možda neće biti kraj povijesti (s malim p), jer svijet može raznijeti par luđaka s atomskim bombama. Ali on je ljudima potreban kako bi se znali ponašati. Kao što je kriminalcu potrebno da zna što je Dobro, kako bi jednoga dana taj ideal na slobodi mogao oponašati, tako je i za nas dobro da razmotrimo koje je najbolje društveno stanje koje želimo doseći, kako bi ga jednog dana doista i mogli postići. Štoviše, ako vrijedi analogija osobnog ponašanja i povijesne prakse, moglo bi se reći da dalje dospijevaju ljudi koji znaju što hoće, negoli oni koji se prepuštaju slučaju, pa bi to bio i razlog više za opravdanje Hegel-Fukuyame.

Nalazio sam se u onoj mišjoj dilemi: hoću sira, hoću slanine. (Obje su koncepcije naime prave literarno filozofske poslastice.) Sir i slanina nisu se mogle svariti, čak ni ako se jedu jedan po jedan. Ali neki dan u austrijskom časopisu Gegenwart nisam pročitao divan i duhovit članak Heinricha Payra o Hegelu, Fukuyami i Popperu, ili točnije, samo o Fukuyami i Popperu.

Payr započinje s primjerima stupidnih kritika na račun Fukuyame. Tako se recimo poznati kemičar Erwin Chargaff, misleći na Fukuyamu, javno hvalio kako je zaboravio ime tog “glupana”. Ali Payr nesmetano dalje nastavlja, kako je europskim intelektuacima, koji su već nekoliko puta isprobali tu endističku modu, pesimizam vrlo udoban. Naime optimizam, karakterističan za Fukuyamu, nosi sa sobom opasnost da se jednom pokaže kao ludost. I doista, sasvim je neprimjerena paušalna i olaka kritika. Ali, nastavlja Payr, ono zbog čega se čovjek može daleko više naljutiti, jest bespomoćnost. Bespomoćnost, koja prema Payru proizlazi iz nemogućnosti da se za Fukuyaminu tezu pronađu protuargumetni. Evo jednog Payrovog primjera:

“Bit će još puno zbivanja, bez brige, dragi moj povjesničaru! Samo: možemo li za rješavanje postojećih problema doista izmisliti nešto bolje od upravo onih načela na kojima počiva zapadna demokracija? Uzmimo recimo ljudska prava. Radi se o njihovu univerzalnom priznanju… Mi smo danas postigli stanje da se ta prava doista svim ljudima priznaju. To nije uvijek bilo tako… Sada vas pitam: Je li riječ o stvarnome napretku? Je li taj napredak bio ciljan i svjestan? I onda, posljednji bodež u lijesu: Može li mi netko reći kako se ta ideja još može popraviti, i razraditi, i ako da, molim lijepo, kako? Jesmo li onda na Kraju povijesti, barem što se tiče idejne povijesti ljudskih prava, da ili ne?”

Poanta ovoga Payrova navoda jest u ciljanju i dosizanju određenog (barem idejnog) savršenstva. I u tome se naravno suprotstavlja Popperu. Payr kaže da mi uvijek moramo imati neki cilj, neku perspektivu pred sobom, jer kako, u ime čega bismo se inače, kaže on, tužili na rat u Bosni? I tako dolazi do tvrdnje da je i Popper imao neku svoju perspektivu, i da se ‘Bijeda historicizma’ koju Popper pripisuje Hegelu, Marxu i ostalim neprijateljima otvorenog društva, ne može pripisati onima koji vjeruju u napredak, već samo onima koji vjeruju da postoji neki nužni odnosno zakonomjerni napredak. I tako je, da skratim priču, sada nakon okršaja prijatelja protiv neprijatelja otvorenog društva i nakon Payrova gola prijateljima otvorenog društva rezultat izjednačen. Sada se igra ponovno igra po urođeničkim pravilima, dok se obje strane ne izjednače.

Payr je sasvim jednostavno pokazao kako cilj povijesti, onaj krajnji cilj povijesti, ona prava ideja, u pomanjkanju bolje, može biti samo jedan od ciljeva iz Popperova repertoara u socijalnome, korak-po-korak inžinjeringu. I zato Payr zaključuje: “Koliko se god trudio, ne nalazim neke jake protuprimjere predstavniku ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih država. Može li mi netko pomoći? Ima li možda netko neku bolju ideju? No… No… da čujemo. Gospodine Nenning i Chargaff? Vaš nastup, molim! Željno čekamo!”

I mada Payrovo duhovito izjednačenje djeluje uvjerljivo, naše ratno iskustvo, iskustvo s različitim vrstama utopija, ipak nas nakon svega ostavlja skeptičnima: nije li možda tek riječ o trećem nastavku filma FX-ubojstvo trikom? Jer Popper nije mislio da ljudska prava mogu biti kraj povijesti. A ona to niti nisu; prije je tu riječ o početku povijesti. Kraj povijesti, mislio je Popper, predstavljaju zapravo one ideje, u ime kojih je sve dopušteno činiti. Takve se ideje pojavljuju kada između kraja povijesti i konca ljudskih života više nema nikakve razlike.

Ljudska prava i ideja parlamentarne demokracije nisu takve ideje. Ili se možda varam? Što bi Fukuyama rekao, kada bi se u ime demokracije i ljudskih prava počinjali slični zločini kao i u ime onih pobijeđenih ideja? Bi li to i onda bio kraj Povijesti?

Ostavljam Vas dakle pred neriješenom dilemom, čitatelju, s vjerom da je današnji pojam liberalne demokracije najbolji, ali i s njoj proturječnim vjerovanjem da upravo ta vjera može, u nepredviđenim okolnostima, postati uzrok novog utopističkog nasilja.

Jedan od boljih tekstova na blogu, zadnjih par godina. Pohvala i za komentare

:P