D.O.O. ZVRNDI DRNDI ZDRNI ZGRMI ZDIMI

Kakvih će biti u budućnosti ?

Naša moderna civilizacija je još uvijek vrlo patrijarhalno nastrojena, usprkos kozmetičkim popravkama vidljivih na polju emancipacije žena u posljednjih stotinjak godina. Shodno tome su i glavne vrijednosti našega društva one muške, ili točnije, ono što nas okolina uči da je istinski muško. Na našem putu ka dekonstrukciji lažnog svijeta romantike, jednom moramo neminovno dotaknuti i ovu temu, koja je puno više ne-osobna nego se na prvi pogled čini.

Naša muškost, ukoliko smo muškog spola, ne pripada nama. Ona u konačnici pripada zajednici u kojoj živimo. Tokom procesa socijalizacije, mi sve više gubimo kontrolu nad njom, dok je potpuno ne izgubimo i postanemo zagriženi romantičar. Već kao malo dijete mi bivamo bombardirani uputama iz okoline, počevši od roditelja, braće i sestara, rođaka, susjeda, pa dalje preko svećenika,učitelja, prijatelja… Svi oni nas redom uče što znači biti i kako se mora ponašati „pravi“ muškarac. Kao odrasla osoba prestajemo se pitati u vezi toga i sve teče automatski, nesvjesno, izvana manipulirano. Na primjer, „zna se“ da se moramo reproducirati i ako zatreba pokloniti život za interese države i vjere. Da li kao odrasla osoba uopće imamo mogućnost izbora ili slobodnu volju? Jesmo li u zaista u mogućnosti naše svjesno-energetske resurse upotrijebiti u smjeru u kojem to naše srce želi, ili smo primorani to učiniti onamo kamo to zajednica od nas očekuje? Svatko tko je zagrizao proces desocijalizacije ili deromantizacije osjeća/zna da nemamo! Stega socijalizacije je toliko snažna i perfidna da mi kao odrasla osoba više nemamo ni svoje misli ni svoje osjećaje. Biti odrastao znači biti punopravno društveno biće kojem društvo dirigira kako treba živjeti i umrijeti. Vjerovanje da jedna prosječna osoba ima slobodu „volje“ i izbora je omiljena iluzionistički trik čarobnjaka romantike, toliko savršen da nam ni ne pada na pamet da ga preispitamo.

Ne plači, budi čvrste ruke, nema popuštanja, takmiči se, pobjedi, osvoji, uništi… Lista naredbi sa kojima nas bombardira okolina je duga i što ne smijemo zanemariti, ona to čini ustrajno i često. Nebili zaslužili prihvaćanje i odobrenje okoline mi smo prisiljeni da se prilagodimo, da slušamo, da imitiramo, da ne budemo iskreni prema sebi. U jednom od prošlih članaka sam spomenuo problematiku majčine ljubavi. Svaka prosječna majka je onaj prvi agent vlasti (klero-nacionalne) sa kojim se susrećemo. Njeno srce pripada romantičnim relikvijama vjere i biva preko njih kontrolirano, što nije nikakvo čudo nakon dva milenija kontinuirane romantične propagande. Majčina ljubav je iluzija. Ukoliko ne vjerujete testirajte je. Priznajte da ste (ovi redom) peder, antikrist i narkoman koji ima sidu pa ćete vidjeti što će se dogoditi sa tom „majčinskom“ ljubavi. Možda pritom probudite i onog neljudskog „svetog duha“ u njoj, ukoliko ste stvarno dobar glumac.

Majčinska ljubav postoji još samo kao prikriveni životinjski instinkt. Što je majka više romantična (socijalizirana, rob vladajuće ideologije) to je više prekrivena debljim slojem društvenog smeća. Dakle što je majka bliža prirodi, biljkama i životinjama i svom vlastitom tijelu, to je veća šansa da osjetite onu pravu ljubav od nje. Da su majke do sada istinski volile svoje sinove, nebi iz njih kasnije stasali pomahnitale ubojice. Ljubav je prvenstveno poštovanje prava na život i slobodu i ako majka stvarno voli-poštuje svoje dijete, onda će poštovati i njegovu slobodnu volju, izbjegavajući žrtvovanje novorođenčeta po oltarima romantike. Majka zatrovana romantikom ne može voljeti-poštovati, jer ona nema ni svoje misli ni svoje osjećaje. Ona je samo reproduktivni aparat zajednice, kojoj poklanja zajednici svoju kreaciju: fizičku osobu.

Vratimo se temi muškosti, kao jednom od temelja naše nasilno-patrijarhalne-autoritativno-samovažne civilizacije. Evo nekih od glavnih karakteristika prosječnih muškaraca tj. karakteristika našeg društva uopće. Nabrojat ću neke od njih: nerado traženje pomoći (jer se to karakterizira kao slabost), potiskivanje strahova, potiskivanje trauma, odricanje i stoga nedostupnost do vlastitih osjećaja, sklonost nasilju (posebno prema ženama, zapravo prema njihovi tjelima, koje one u suštini nisu, pa mu se stoga odmah oprašta!!!), sklonost samoubistvu (4 puta veća nego kod žena, čime on zapravo ne ubija sebe, već samo ono što on nije i time postaje ono što on istinski jeste: čista muško-božanska svjesnost!!!). Umjesto da u nevolji potraži stručnu pomoć, muškarac je skloniji nasilju prema okolini ili prema svome tijelu. Slabosti muškarca nisu samo slabosti društva na papiru, već to donosi konkretne štete u zdravstvu, ekonomiji, sportu, obrani, odgoju itd.

Takav tip muškarca nije slučajnost, već idol koji institucije klero-države gaje već milenijima. Održavajući ga u konstantnom stanju frustracije, u kojem je on mentalno nestabilan i podložan manipulaciji, muškarca se lako pretvara u oružje ili bio-robota, koji će učiniti sve, samo da se rastereti tog unutrašnjeg pritiska. Rasterećenje naravno nije nikakva konstruktivna djelatnost za dobrobit njega i zajednice, već po pravilu kriminalan čin nanošenja bola i oduzimanja života nekom drugom živom biću (neprijatelju klero-države). Proglašenjem izvanrednog stanja u nekoj državi, sve ono što je bilo zabranjeno i ilegalno u mirnom stanju postaje poželjno. Podsjetimo se da je instinkt zaštite života jači od instinkta preživljavanja u rutini svakodnevnice (jelo, spavanje, reprodukcija). Shodno tome je stanje rata superiornije stanju mira, kad taj instinkt biva bezdušno zloubotrebljen od strane zajednice.

Muškarac je opasno oružje i po mom skromnom mišljenu bi se majkama i ženama trebale izdavati dozvole za rukovanje istim. Instinkt zaštite doma, ognjišta, porodice i djece je poput male atomske bombe koja spava u svakom muškarcu. To naši klero-čarobnjaci vrlo dobro znaju, kao i način kako da se izmanipulira ta atomska energija. Muškarac je poput psa ovčara koji će učiniti sve da zaštiti stado, ukoliko ga se u toj mjeri ne izgladnjuje i huška, da na koncu postane krvnik vlastitog stada.

Društvo danas treba nove figure za identifikaciju muškarca, novu vrstu idola, novi način odgoja prilagođen njima, bez intoksikacije od strane neofeudalne ideologije. Na kraju krajeva, pitanje postanka i opstanka tog novog muškarca je pitanje opstanka života na zemlji u cjelini.

„Muško je, rodila je muško!“

Blažena bila!

zašto kamikazi služi kaciga? Zakurac!

i mrtvaci moraju biti lijepi.........

tako lijepi....tako sigurni u sebe...(s kacigom)

pametni znaju čemu služi pojas......(i kaciga)