'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

tamo, s desne strane,pod 800 godina starom gradinom groblje je mojih predaka. Tu ,pod okriljem magle, moj je stari zasadio lipu prije mog rođenja.
Često smo u ranoj mladosti sjedili u tom hladu,onako mladenački razigrani i željni otputovati ondje gdje nismo bili.
Ne tjelesno,već društveno,mentalitetom zakinutim običajima.
Ja sam pričao o mom životu u zagrebačkom predgrađu a ostali svoje događaje i način življenja tog malog mjesta na najstarijoj cesti prema moru.
I bio je to smijeh u rafalima. I zbog govora i zbog ponašanja koje nismo mogli razumijeti i vjerovali da su mogući.

A tada mlada lipa kao da je sve to upijala i tako širila svoje grane kao da je njima mogla pokazati raskoš tih priča.
Možda sad,kad i poneki od nas leže na tom groblju,može ispričati priču o mome što je čula.
Meni je ispriča.
Svakom bojom jesenjeg lišća ili kišom na njima.
Ili onim crvenim bubama koje se skupe u velikom broju na kori tijekom ljeta.

Meni priča. O onom prvom poljupcu i padu u snijeg,opijeni tom dotad nepoznatom snagom prvih ljubavi.
Možda mi jednom potpomognuta vjetrom njeno lišće šapne- tu će uskoro tvoje kosti ležati kao i tvojih predaka.
U miru i slavi,pod trobojnim stijegom.
Zasad samo upalimo svijeću za prošle i buduće dane.