D.O.O. ZVRNDI DRNDI ZDRNI ZGRMI ZDIMI

Gledajući Davida Blanquarta tradera najveće svjetske banke BNP Paribas u londonskom Cityju i na Wall Streetu kako se razvija online trading mislim si koliko je pratečih djelatnosti potrebno da bi takav način poslovanja bio funkcionalan, učinkovit
Je li danas moguće biti bez mnogih znanja da bi se uspjelo u nekom poslu ???
Na nekim drugim poljima ???

Nedavno slušam dva poznanika kako je neki čudan lik o njemu su jako ružno govorili kako nije komunikativan, neuredan, pijandura, puno toga lošega, a u Njemačkoj napravio ogroman biznis i jako dobro zaarađuje, Ne radi gotovo ništa. Jednostavno mu je neki nadređeni na poslu rekao - Nabavi mi majstore takve i takve i imaš proviziju.
Koje kvalitete ima u sebi da mu ljudi toliko vjeruju ne znam, ali po razgovoru se ne bi moglo reči da obećava brda i doline a u konačnici ništa od toga, ili premalo Odavno su mi poznati ti mešetari radnom snagom, čak i neki ratnom snagom.
Ovaj portir mogao je biti prekupac uživalačkom snagom. Što li se sve danas kupuje prodaje, iznajmljuje, servisira?

Uglavnom kao da je trgovina još uvijek biznis NO1 u svijetu.

Kad se sjetim Gucića i Mamića kako su prije utakmice na Maksimiru za sitne novčiće prodavali komade stiropora da bi gledaoci na nešto ugodnije i udobnije sijeli, poslije utakmice sve pokupili, pa na idučoj opet u prodaju.
Neke pričice da su podosta tada zarađivali...(male stvari čine život velikim)......kamen po kamen...(hrpa kamenja!!!!). Tko ne poštuje mali novac ne zavrijeđuje veliki???

Ovo kao da je klasična rvatska priča, ali nije to trgovac koji je izašao iz kupaone pa je okupan čisti i mirišljavi lopov, ovo je priča o čovjeku koji je volio ići. I ja sam volio ići, hodati, putovati. ....Volio sam ići......
Priča koja bi se mogla nazvati hodanjem putovanjem do bogatstva. Sreće, dijece, puteva nikad dovoljno. Putovanje s ciiljem.Tako da ona uzrećica - Nije važno doći na cilj, važno je ugodno putovati i nije baš uvijek najbolja. Ako ne dođete na cilj i nije toliko važno koliko je biti jako blizu njega.

Američka priča (s prostranstva !!) za Hr prilike, ....(i one iz srfrjot )

Po ondašnjem selu kad se moral i civilizacija polako razvijala nije bio neuglednijega i lošije plaćena posla od posla portira u bordelu... Ali što je drugo mogao raditi taj čovjek?

Zapravo nikada nije naučio čitati i pisati, nije ništa drugo radio niti se čime bavio. Uistinu, to je bilo njegovo mjesto jer je prije njega njegov otac bio portir u bordelu, a prije njega otac njegova oca. Tijekom desetljeća bordel je prelazio s očeva na sinove, a tako i portirnica.
Jednoga dana stari je vlasnik umro i neki je mladić, pun nespokoja, kreativan i poduzetan, preuzeo bordel. Preuredio je sobe i poslije sazvao osoblje da im da nove upute.
Portiru je rekao: "Vi ćete mi od danas, osim što ćete stajati na vratima, predavati tjedno izvješće. U njemu ćete zapisati koliko je mušterija ušlo svakoga dana. Jednu od pet mušterija pitat ćete je li zadovoljna uslugom i što bi promijenila u bordelu. Jednom tjedno predat ćete mi izvješće o komentarima koji vam se učine zgodnima."
Čovjek je zadrhtao. Nikada se nije bojao rada, ali...
""Rado bih vam ugodio, gospodine", promucao je, "ali ja... ne znam ni čitati ni pisati."
Joj, baš mi je žao! Kao što možete shvatiti, ne mogu plaćati još nekoga da to radi i ne mogu čekati da vi naučite pisati, tako da..."
"Ali, gospodine, ne možete me otpustiti. Ovo radim čitav život, jednako kao i moj otac i moj djed..."
Nije mu dopustio da dovrši.
"Gledajte, ja vas shvaćam, ali ne mogu ništa učiniti za vas. Logično, dat ćemo vam otpremninu, drugim riječima, određeni iznos kojim se možete prehranjivati dok ne nađete drugi posao. Žao mi je. Svako dobro."

Pa se okrenuo i otišao.

Čovjek je osjetio kako mu se čitav svijet ruši. Nikada nije ni pomislio da bi se mogao naći u toj situaciji. Došao je kući, prvi put u životu nezaposlen. Što je mogao raditi? Sjetio se da se povremeno u bordelu, kad bi se potrgao krevet ili slomila noga ormara, snalazio u sitnim i provizornim popravcima čekićem i čavlićima. Pomislio je da mu to može biti privremeno zanimanje dok mu netko ne ponudi posao. Po čitavoj kući tražio je alat koji mu je bio potreban, ali našao je samo nekoliko zahrđalih čavala i jedna krezuba kliješta. Morao je kupiti kompletnu kutiju s alatom, a za to bi potrošio dio dobivenog novca. Na uglu svoje ulice doznao je da u selu nema željezarije i da bi morao putovati dva dana na muli kako bi u najbližem selu obavio kupnju. Pa što? pomislio je. I krenuo na put. U povratku je nosio lijepu i kompletnu kutiju s alatom. Nije ni izuo čizme, a već je netko kucao na kućna vrata; bio je to njegov susjed.

"Došao sam vas pitati imate li čekić da mi ga posudite."

"Gledajte, imam. Upravo sam ga kupio, ali treba mi za posao... Znate, ostao sam bez posla..."

"Dobro, ali vratio bih vam ga sutra rano ujutro."

"U redu."

Idućega jutra, kao što je i obećao, susjed je pokucao na njegova vrata.

"Gledajte, čekić mi je još potreban. Zašto mi ga ne biste prodali?"

"Ne, treba mi za posao i osim toga željezarija je na dva dana jahanja na muli."

"Možemo se pogoditi", rekao je susjed. "Ja ću vam platiti dva dana putovanja u onom smjeru i dva dana putovanja u ovome i cijenu čekića. Ionako ste bez posla. Što kažete?"

Doista, to mu je bio posao od četiri dana. Prihvatio je. Kad se vratio, na kućnim ga je vratima čekao drugi susjed.

"Bok, susjede! Vi ste prodali čekić našem prijatelju?"

"Jesam..."

"Treba mi neki alat. Spreman sam vam platiti četiri dana putovanja i malu plaću za svaki dan. Znate, nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju."

Bivši je portir otvorio kutiju s alatom, a njegov je susjed izabrao stegu, odvijač, čekić i dlijeto. Platio mu je i otišao.

"Nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju", prisjetio se.

Ako je to istina, mnogim bi ljudima trebalo da on putuje i donese im alat. Na sljedećem je putovanju odlučio riskirati nešto novca koji je dobio za otpremninu kako bi donio više alata kakav je prodavao. Tako će uštedjeti na putovanjima. To se pročulo po susjedstvu i mnogi su susjedi odlučili prestati putovati kako bi obavili kupnju. Jednom tjedno novopečeni je prodavač alata putovao i kupovao ono što je trebalo njegovim mušterijama. Ubrzo je shvatio da ako nade mjesto na kojem će uskladištiti alat, može uštedjeti još više putovanja i zaraditi više novca. Tako da je unajmio lokal. Poslije je proširio ulaz u skladište i za nekoliko tjedana dodao izlog, tako da je skladište postalo prva željezarija u gradu.

Svi su bili zadovoljni i kupovali su u njegovoj trgovini. Više nije trebao putovati jer mu je željezarija iz susjednog sela slala narudžbe: bio je dobar klijent. S vremenom su kupci iz malih udaljenih sela počeli radije kupovati kod njega i tako štedjeti dva dana puta. Jednog mu je dana sinulo da bi njegov prijatelj tokar mogao za njega izrađivati glave čekića. I nakon toga... Zašto ne? I kliješta, stege i dlijeta. Poslije su došli čavli i vijci...

Da ne duljim, reći ću ti samo da je u deset godina taj čovjek postao milijunaš, proizvođač alata, ali poštenjem i radom. Na kraju je bio najmoćniji poduzetnik u tom kraju. Tako moćan da je jednoga dana, na početku školske godine, darovao svom selu školu. Osim čitanja i pisanja, ondje su ih poučavali umjetnosti i najpraktičnijim onodobnim zanatima.

Oblasni poglavar i gradonačelnik organizirali su veliku zabavu za otvorenje škole i veoma važnu večeru u osnivačevu čast.

Na kraju večere gradonačelnik mu je dao ključeve grada, a ravnatelj ga je zagrlio i rekao: "S velikim ponosom i zahvalnošću molimo vas da nam udijelite čast i potpišete se na prvu stranicu zapisnika naše nove škole."

"To bi mi bila velika čast", rekao je čovjek. "Mislim da ništa radije ne bih učinio nego potpisao se ovdje, ali ne znam ni čitati ni pisati. Nepismen sam."

"Vi?" upitao je upravitelj u nevjerici. "Vi ne znate čitati i pisati? Sagradili ste industrijsko carstvo a da niste znali čitati i pisati? Zapanjen sam. Pitam se što biste sve učinili da ste znali čitati i pisati."

"Mogu vam odgovoriti", rekao je mirno čovjek. "Da sam znao čitati i pisati... bio bih portir u bordelu".

jutrooo
takvu sam priču ćita ..o nekom našem Ličaninu ..koji je izmislija hidraulično vitlo na onim kanadskim ribarskim brodovima
..čoviku dopizdilo vuć mriže pune ribe ..
a onda kad su ga pitali ... kako je uspija a da se ni potpisat nezna
da sam zna pisat ..bija bi pandur u Gospiću

jutro ra raky!!! ................(raspoloženi ???... ma kakvi.......više od toga )

ra ra ra radnička odmara se klasa.........pla pla plavi se Jadran talasa.....

gle žene poslije kiše
sva je mokra ..teško diše ..
.. a di si stavila banane

Dobra priča. :-)

puteva na vrh brda ima mnogo
svak misli kako bi se ga domog"o

POJTIJ U BOJDELU????POSAO IZ SNOVA!

Nije li tu riječ o prirodnom talentu čovjeka za preživljavanjem?