Bog je stvorio čovjeka..........

Poslije toga gubi mu se svaki trag.

Nije se On sakrio, negdje je samo otišao. Na produljeni godišnji, neplačeni negdje se odskitao, otišao s Morganom Freemanom na pivo.
Stvarao je čovjeka, stvarao je ženu oko koje se podosta pomučio. Kako i ne bi oko onako zahtjevne kakva je bila. Ja bih sad ovo, ja bih sad ono . Pa bi, pa ne bi.Bilo je tu i kojekakve borbe. Umorio se.
Je li doista dao sve od sebe? Reklo bi se da nije.
Ako ženi jezik visi do poda, muškarcima onako ponosnim, hrabrim, uspješnim mozak se vuće za njima kad hodaju. Ne visi samo nego i slini, nisu to tragovi od žene za što bi rekli da je Bog ženama stvorio noge da kad se kreću ne bi slinile kao puž.
Bude tih otisaka sline i mozgovinja mlađe i starije generacije
Ženi, majci su tako stvorene noge kad se popne na pijedestal da se bolje vide. Eskimi posebno vole ljepši pol. I toplije im pri srcu. Što bi samo lupetalo,nije samo za to da tuče, treba ga malo podgrijat.
Zahvalna je žena što se Bog pomučio oko nje. Često ga doziva.

Stane žena pred ogledalo O Booooooože !!!!

Ne misli onda u tom trenutku samo na hidratantne kreme, ono vanjsko, mnogo je u njezinoj unutrašnjosti, a može uči još više.
Bog u svom stvaralačkom radu sav iscrpljen ode u fotelju.
Ugnjezdio se, ali nije više nosio jaja.......... (stvarao zlatna jaja)
Dosta mu je svojih koje nosi, i bradu svoju da malo više uredi.
Volio bi pogledati što rade ljudi, kako žive, oni koje je stvarao. Začudio se - Ne vjerujem što vidim.Ne vjerujem Vam, pomislio bi u sebi.
Pogledavši malo dalje, kad iznenađeno vidi u foteljama gotovo vjerodostojne kopije samog sebe. Koliko samo braće imam?
Što da radim? Ima li ovdje mjesta za mene ? Mnogo je pitanja bilo.
Otišao je misleći što mi je za činiti?
Bacit pismu i zapjevati O Bože šta mi je, žena da mi je?
Kakva je da je je i opet puno bolja nego muškarčine.
S onakvom bradom koju sam sebi moram gladit nisam ni ja savršen, tako ni te žene koje sam tesao svim silama i snagama svojim

Ima nešto što niti drugi Bogovi ne kuže.

Link

29.11.2019. u 12:13   |   Editirano: 29.11.2019. u 15:02   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

ma dobro je on sastavio ženu, ali po mojem bi žena trebala imati hrpu sisa, dvije su malo. jezik maleni, tek toliki da ga ima. dar govora NE. i to je to. i mora biti spremna uvijek dati, svima i sve.

Autor: habucibe   |   29.11.2019. u 13:23   |   opcije


Od svih mana, poželjna s govornom manom.....

Autor: zdrni   |   29.11.2019. u 13:29   |   opcije


Što je sve Bog stvorio na svoju priliku i nepriliku dobro su ih opisali neki naši susjedi.
XXZ......XXP.....opisuje snobove

Za razliku od smušenog i šeprtljastog humanoida koji bi odgovor na pitanje što je smisao života možda potražio ukucavanjem ključnih riječi u Google, snob je ipak dalje odmakao na evolucijskoj llestvici i davno razriješio dilemu te vrste, pa savršeno zna što je ono što ga čini sretnim i ispunjenim. Magična formula glasi – biti „neko“. A da bi to postigao, spreman je na najveće žrtve, ponajčešće financijske prirode, prilježno imitirajući life style svojih uzora

I snobovi su ljudi. Istina, sa „specifičnim“ poimanjem sistema vrijednosti, neokrznutog onim filozofskim magluštinama o prednosti sadržaja nad formom ili duha nad materijom. Znaju oni dobro da je taj vražji duh nevidljiv i nemjerljiv golim okom, pa biće da zato i nema cijenu. Onu koja se registrira na fiskalnoj kasi. A ono što ne može da se kupi i, što je još važnije, javno prezentira, najbolje je zanemariti i ponašati se kao da i ne postoji. Ili da bar nije od presudnog značaja za osvajanje željenih statusnih pozicija.

Termin snob (s.nob), kojim su se u registru uglednih engleskih visokih škola označavali učenici „običnog“, građanskog porijekla, ima korijene u latinskom jeziku (sine nobilitate – bez plemstva). Budući da je moderno društvo odavno napustilo kriterij plemenitog porekla kao neophodan uvjet elitnosti, snobovima se danas smatraju iskompleksirane osobe, nerijetko sumnjivog obrazovanja i bez izgrađenih kulturoloških orijentira, koje besomučno prate trendove u svakovrsnim sferama života, a sve u grozničavoj želji da budu prihvaćene kao ravnopravni članovi krugova s neupitnim legitimitetom izuzetnosti i otmjenosti.

Da ih nema, trebalo bi ih izmisliti. Ne samo zbog inspiracije satiričarima i uveseljavanja njihove publike, već i radi prosperiteta brojnih privrednih grana – automobilske, tekstilne, elektronske, kozmetičke – čiji su najzahvalniji kupci preskupih must have artikala.

Za razliku od smušenog i šeprtljastog humanoida koji bi odgovor na pitanje šta je smisao života možda potražio utipkavanjem ključnih riječi u Google, snob je ipak dalje odmakao na evolucijskoj ljestvici i davno razriješio dilemu te vrste, pa savršeno zna što je ono što ga čini sretnim i ispunjenim. Magična formula glasi – biti „netko“.i "neko"

Da bi to postigao, spreman je na najveće žrtve, ponajčešće financijske prirode, prilježno imitirajući life style svojih uzora. Jedinu muku mu zadaje mogućnost da ga neka sitnica ne oda i bude provaljen kao lažnjak, poput legendarnog nesretnika koji ukrasnom maramicom iz džepića sakoa briše oznojeno čelo. Srećom, u pomoć mu priskaču brojni luksuzni magazini namjenjeni neodustajnim putnicima u visoko društvo prečicom, redovno ga snabdjevajući korisnim savjetima i smjernicama, kao i apdejtovanim In & Out listama, kako mu neka trendy stvarčica ne bi slučajno promakla.

U danonoćnom grču da ne naprave kakav propust u „scenskom“ nastupu, snobovi nerijetko djeluju tragikomično, ne uspjevajući da dostignu spontanost, kultiviranost i ležernost autentične otmjenosti koja ima stabilnu podlogu u obrazovanju, i sofisticiranom ukusu. Stoga se snob od pripadnika elite razlikuje taman toliko koliko klošar od boema – čak i kada su sličnog outfita, duhovnost ih smješta tamo gdje im je pravo mjesto.

Opsjednuti potrebom da ih okolina primjeti, valorizira i respektira njihovu umišljenu uzdignutost iznad mase, snobovi su suštinski nesigurne i neslobodne ličnosti, ma koliko se upinjali da tu slabost kamufliraju distanciranjem, arogancijom i potcjenjivačkim odnosom prema „nižima“ od sebe, uz istovremenu snishodljivost i nekritičko divljenje prema onima na koje pokušavaju da, po svaku cijenu, liče. Ukratko, riječ je o notornim pozerima čije su najupadljivije osobine pretencioznost, blaziranost, teatralnost, oholost i izvještačenost.

U zavisnosti od vrste i dimenzija javne afirmacije kojoj teže, snobovi egzistiraju u raznorodnim obličjima - od običnih pokondirenih tikava, pomodara dubokog džepa i manje ili više vještih imitatora stila života višeg staleža, pa do kvaziintelektualaca gadljivih na osobe nižeg obrazovanja.

Kao što snoboidni pripadnik jačeg pola ne bi nipošto propustio da se, zveckajući ključevima novokupljene solidno očuvane „tojote“, razmetljivo pohvali da je njen prethodni vlasnik bila neka poznata osoba iz javnog života, tako ni njegov ženski parnjak neće primjetiti ništa karikaturalno u svom hvalisanju markiranom second hand krpicom dobijenom iz rashodovaog garderobjera bliske joj VIP persone.

Za razliku od snobova skorojevićevskog profila iz sirotinjskih sindikalnih vremena čiji su se dometi u podražavanju otmjenosti najčešće kretali u granicama kupovine lažnih kamina, „raskošnog“ umjetnog cvijeća ili masivnih lustera od „kristala“, punokrvni snob 21. vijeka prezire sve što je ispod vrhunskog, prvoklasnog i imperativno brendiranog, a garancijom da je uistinu tako smatra paprenu cijenu koju bez dileme plaća.

Otmjenost shvaćena kao skup štreberski naučenih finesa u ponašanju, uz napadno podražavanje stila i ukusa svojih uzora, ne bi ispunilo svoju svrhu kada ne bi bilo dovoljno transparentno, pa iskusni snob pomno vodi računa da kamerom ovjekovječi svaki bitan detalj svog uspinjanja na sanjane vrhove. Nikog kao njega nije obradovao napredak digitalne tehnike koji mu je pružio neograničene mogućnosti šerovanja fotosa po internet mrežama s „dokazima“ visokog društvenog statusa, u vidu snimaka luksuznog kućnog enterijera, garderobe „s potpisom“, sličica s ljetovanja po perverzno skupim destinacijama ili trpeze s egzotičnim specijalitetima kao, tobože, standardnom jelovniku osobe tako profinjenog ukusa.

Kompleks skromnog porijekla, pojačan zjapećim šupljinama u obrazovanju, koji je prisutan kod pretežnog dijela ovih simulanata elitnosti, doveo je do pravog buma „kamuflažnih“ zanimanja zvučnog imena, idealnih za prikrivanje njihove nekompetentnosti i nesposobnosti za bilo kakav posao s mjierljivim učinkom. Menadžeri za nešto su već opće mjesto na spisku poželjnih titula, ali za njima previše ne zaostaju ni razni „pi-ar“-ovi, koordinatori, biznis konsultanti, ofis asistenti, te savjetnici neodređenog djelokruga poslova.

No, to nije sve. Ili bar ne dovoljno za jednog rasnog snoba koji se ne miri s činjenicom da ni do šestog koljena nema nijednog pretka plave krvi ili bar nekog seoskog junošu ovjenčanog slavom nacionalnog junaka, pa je spreman da plati uslugu profesionalnom trgovcu rodoslovima, siguran da ovaj ima odgovarajuću robu za svaku mušteriju, naročito ako je dovoljno galantna.

Ne uspjevajući da u punoj mjeri kopiraju rafiniranost autentičnih pripadnika elite, s obzirom da to prevazilazi njihove intelektualne kapacitete, snobovi od njih preuzimaju gotove estetske i umjetničke izbore, bez razumjevanja njihove suštine i sposobnosti za sopstveni kritički stav. Stoga svoje „poznavanje“ umjetnosti „dokazuju“ fizičkim prisustvom na važnim događajima, gdje je prestižno biti viđen.

S obzirom na značaj koji pridaju materijalnim statusnim simbolima, među snobovskom populacijom najrasprostranjeniji je potrošački tip. Iako priličan dio spomenutih spada u sretne tranzicione dobitnike, nisu rijetki ni oni koji se financijski naprežu preko svih razumnih granica kako bi ostavili utisak pripadnosti višem društvenom sloju.

Shodno tome, i međusobna konverzacija im se najvećim djelom svodi na priče o prestižnim zabavama na kojima su bili ili će tek da idu, nabavkama markiranih stvarčica, posjetama teretanama i salonima za uljepšavanje, razmjeni uspomena i iskustava sa egzotičnih putovanja i slično, uz neizbježno vajkanje na kroničnu prezauzetost i tobožnju popunjenost termina.

Za snoba koji drži do sebe posjedovanje kreditne kartice zvučnog imena se podrazumijeva. Nije svejedno da li će mu iz novčanika „slučajno“ iskliznuti domaća Dinar Card ili prestižna American Expresskartica, pa još u varijanti snova – AE Centurion Black.

Njegov must have četvorokotačić najčešće ima vrijednost prosječnog stana, a posebno visoko se kotiraju oni koji se proizvode u ograničenim serijama. Nekima nije bez značaja ni „dizajn“ registarske tablice, pa spremno plaćaju dodatni trošak kako bi se na njoj našle oznake po vlastitom izboru, umjesto slučajnih, kompjuterski izbačenih brojeva i slova.

Marketing stručnjaci u području mobilne tehnologije već odavno najveći dio poslovne strategije zasnivaju na zadovoljenju potreba za prestižom ovog segmenta populacije, koji jedva što zna o kreativnoj eksploataciji tih skupih igračaka, ali mu ne promiču svijesti sa svjetske scene o najnovijim, „unaprijeđenim“ verzijama „pametnih“ telefona, koje se nerijetko od prethodne razlikuju tek po debljini kućišta ili atraktivnijoj kolornoj opremi. Biti vlasnik nekog modela koji se još nije pojavio na domaćem tržištu, za prosječnog snoba je izvor nezamjenjivog zadovoljstva i ponosa. Doduše, zasad među njima još uvijek nisu registrirani kupci ajfona 5, serije od samo 250 komada, optočenih ružinim zlatom, za koje je neophodno skoknuti do dalekog Dubaija. Niti će skoro biti oboren rekord katarskog tajkuna koji je zadovoljstvo posjedovanja mobilnog telefona s brojem 666-6666 platio sumanutih 2.750.000 dolara.

Kao što je nepreporučljivo vjernika preslušavati zašto vjeruje u Boga i kakvim dokazima raspolaže da dotični zaista postoji, tako ni preplanulu trendseterku nije uljudno stavljati na muke da objasni kakva je drastična razlika u kvalitetu između solidnog „bezimenog“ kupaćeg kostima i onog „potpisanog“, pa se ultimativno odlučuje za potonji, nekoliko puta skuplji. A da ne spominjemo onu vječitu strepnju da li će zasigurno biti primjećeno da krpice na njoj nisu kupovane po nekim jeftinim dućanima, kad već ne može da na njima ostavi etiketu s cijenom.

Ostaje misterija da li su prestižni Swarovski kristali uopće postojali ili bili tek kičasti šareni kamenčići dok u medije nije stigla priča o bogatoj kolekciji istih u posjedu uspješno udane narodne pevačice, sa adresom dvorca u Austriji. Kako god, od tada pomama za Swarovski đinđuvama ne jenjava, pa trendy roditeljke osjećaju „moralnu“ obavezu da i svoje juniorke tek izašle iz pelena okite nekim komadičkom tog nakita i ponosno pokažu pred prijateljima.

Za besprijekoran izgled glave snoba brinu isključivo frizeri na glasu, pa je od posebnog statusnog značaja biti stalna mušterija nekog od prestižnih salona. Razumije se da uz pohvalu vrhunskoj usluzi ide i neizbježno naglašavanje koja se poznata faca iz javnog života tu uljepšavaju. Istina, uz prenebregavanje „sitnice“ da su čuvenog vlasnika i maestra od škara vidjeli samo na slici u novinama, te da ih tamo uslužuje njegov bezimeni kalfa koji se slučajno zatekne u smjeni.

I u ljubavi prema životinjama snob je krajnje oprezan i izbirljiv. Pošto se moda reptila pokazala kratkotrajnom, razumljiv je povratak na stare dobre rasne pesonje, kao najpraktičnije životinjske statusne reprezente. Doduše, tu se preferencije ponešto razlikuju – šetati dobermana ili boksera ostavlja utisak o zavidnoj veličini stambene jedinice vlasnika koji sebi može priuštiti tako gabaritnog ljubimca, ali im je ozbiljna mana što su nepodesni za nošenje u naručju i danonoćno pokazivanje naokolo publici, za što su pudlice i njima slične „minijature“ idealno rešenje. No, ono što se snobu ni u snu ne bi moglo desiti je blam da u kućnog ljubimca promovira neku ubogu, ma koliko umiljatu, lutalicu i s njom podijeli toplinu svog doma ili je, daleko bilo, izvede u šetnju.

Kada je riječ o izlascima i provodu, nepisani kodeks snobova nalaže da se ni čaša mineralne vode ne pije na „profanim“ mjestima koja su financijski dostupna običnom puku. I ne samo da su imperativ ekskluzivni lokali, već je od značaja i imati poseban tretman kod osoblja, dobiti rezervaciju stola u svako doba ili, još bolje, imati „svoj“ stol.

Za ugostitelje su snobovi prava rajska bića. Kao poslovično iskusni „poznavaoci“ kvalitetnih vina, galantno će platiti najskuplju sortnu tekućinu na glasu, ni u ludilu ne priznajući da im onaj jeftini domaći „rizling“ iz kućnih zaliha ima mnogo bolji bouquet. Od oštrijih pića, viski zvučnog imena još uvijek nema alternativu, makar mu rival bila vrhunska eksportna šljivovica ili lozovača.

U pogledu jestiva svi su, do poslednjeg, vatreni poklonici zdrave hrane, iako bi većina njih pala na testu „slijepog“ razlikovanja porijekla namirnica i ukusnijim proglasila one ekološki anatemisane. Sa još svježim sjećanjima na miomiris jastučaste domaće pogače, uvjeravat će sebe i druge da je neko otužno mekinjasto pecivo od integralnih žitarica prava blagodet za njihova istančana čula i vitaminski balans organizma.

Među ugostiteljima prestižnih restorana posebno su omiljeni lažni nostalgičari za „starim narodnim specijalitetima“, kojima papreno naplaćuju tobožnja podsjećanja na davne pretke i njihove trpeze s projama, prebrancima, podvarcima i sličnim sirotinjskim radostima.

Kada ide na turističko putovanje, što podrazumijeva top destinacije do kojih se stiže avionom, za snoba je pitanje časti let u skupljoj, biznis klasi. Također, poseban društveni uspeh mu predstavlja prilika da nekoliko dana provede na jahti kakvog situiranog poznanika koji se dobro kotira u svetu poznatih. Čak i ako iz osobnog iskustva pouzdano zna da mu na paklenoj vrućini ništa ne može tako efikasno utoliti žeđ kao zamagljena krigla zidarskog piva, neće se usuditi da to izusti ni u šali, naprežući se da zadrži osmijeh zadovoljstva na licu, dok s mukom ispija neki egzotični koktel čiji mu ukus nimalo ne prija. A budući da je paluba luksuzne jahte najpoželjniji stage ambicioznim pripravnicama za put u otmjeno društvo, čak i površno oko će ih lako razlikovati od onih kojima je takav stil života svakodnevica - po neizbježnim, a prilici neprimjerenim, visokim potpeticama i debelim slojevima šminke koja im se topi na suncu.

Brojne su prilike u kojima se društvena pozicioniranost snobova izlaže surovom rangiranju. Samo oni znaju koliko je stresno iščekivanje da li će im biti ukazana čast da se nađu na listi uzvanica povodom gala rođendanskog tuluma neke poznate osobe, iz stadionske lože promatraju najvažniji sportski događaj sezone, dobiju mjesto u prvom redu na modnoj reviji ili makar plaćenu ulaznicu za filmsku ili kazališnu premijeru o kojoj „priča cijeli grad“.

Ništa manji natjecateljski elan nije prisutan ni kod snobova u redovima pseudoelite, samo su im apetiti nešto veći, pa internu uspješnost mjere mnogo krupnijim aršinima - kandidaturama za nacionalnu penziju, brojem poziva na prijeme po stranim ambasadama, „hodočašćima“ na Molitveni doručak u Bjeloj kući, članstvom u fantomskom Krunskom savjetu, posjedovanjem diplomatskog pasoša čak i kada za to ne postoji neupitana pravna osnova. Visoka univerzitetska zvanja se, također, još uvijek solidno kotiraju bez obzira kako su stečena, pa nije rijedak slučaj da preponosni nosilac „dr“-a ili „mr“-a ne odoli da se titulom potpiše čak i na obiteljskoj čitulji.

Umjetnost življenja koja je zamjenjena umjetnošću podražavanja i demonstriranja važnosti kako bi se impresionirala okolina i stvorio utisak pripadnosti višoj klasi, iscrpljujuće je naporan i skup životni diskurs, osim što zahtjeva i full time job. Ali, na sreću snobova, nije sasvim bez rezultata.

Po nekom prirodnom poretku stvari, prava elita je suviše fokusirama na duhovne sadržaje da bi razvijala talenat za stijecanje novca, za što su snobovi „genetski“ predodređeni, pa postoji, bar u izvjesnoj mjeri, obostrani interes za međusobnom komunikacijom. Čak se ni slavnom Salvadoru Daliju ne bi kičica tako pozlatila da nije bilo one armije skorojevića dubokog džepa koji su, kupovinom njegovog platna, demonstrirali svoje „poznavanje“ umjetnosti.

Stoga je razumljivo da ni uvaženi domaći stvaraoci, ma što intimno mislili o njima, nemaju ništa protiv fanova koji ikone porodičnih svetaca naručuju kod akademskih slikara, piju svoju jutarnju dozu „cjeđenog soka od pomorandže“ samo iz unikatnih, ručno oslikanih šalica, ili se groze džepnih izdanja knjiga, inzistirajući na reprezentativnom, kožnom povezu.

Imajući u vidu spomenuto, teško je odoljeti definiciji snobova kao svojevrsnih „korisnih idiota“. No, problem po društvo nastaje onda kada se ova grupacija „osebujnog“ životnog stila nekritički i preglasno medijski promovira kao poželjan uzor. Čak i ako se složimo da živimo u vremenu kada se uspjeh nameće kao imperativ, mjerila uspješnosti se veoma razlikuju. I to je ono što će uvijek odvajati pravu elitu od snobova - njenih jeftinih kopija.

Autor: zdrni   |   29.11.2019. u 15:59   |   opcije


Moram u Grčku. Pročitat ću kad se vratim, Ipak si ti ZDRNI!

Autor: MedoDebeli   |   29.11.2019. u 18:30   |   opcije


Dodaj komentar