Laprdarij

Razgovaram s frendicama: veli jedna - noćas sam prvi put spavala u svojem krevetu, dosad sam bila u dnevnom boravku. Ja njoj - i ja isto! Veli druga - ne tuširam se uopće, strah me, kažem ja njoj - ni ja isto! Naime, čini mi se da mi se je bojler pomaknul par centimetara, i frka me. A nisam sigurna sto posto. Najviše mi je stradala kupiona, trebat će pločice obnovit. Zove me treća prijatlejica, i pita - no, hoćemo danas kako smo se dogovorili? Hm? Pa dogovorili smo se za kavu! Jel? Pita me ona, što, nisi raspoložena? Ja njoj - ne to, nego se uopće ne sjećam da smo se dogovarali. A gdje je kava? Kod tebe, veli ona.. Uh, ne mogu ti ja to.. Pa zašto? Pa tak, nisam još svoja. Nisam za ljude. A dobro, kao nedjelja je, besplatan je parking kod tebe, a i sigurno ima mjesta. Da, ima mjesta, pogotovo tamo gdje ima žbuke i cigle na podu..

Čini mi se da fakat nisam baš svoja. Sve pokušavam nešto, ali mi baš i ne ide. Da se maknem, ponudim se kćerki da odem po nju autom, a ona je biciklom. Što, i bicikl u auto? Naravno, pa vozim ja tako često.. Ok, krenem jednim smjerom, zatvoreno, krenem drugim smjerom , zatvoreno, radovi su, jebote, pola grada obišla ali se ne bunim, nek sam u autu.

Veli mi četvrta frendica da samo kolače peče, isprobava nove recepte, svaki dan peče kruh samo da ne misli.

A peta zaključi - pa kaj, to se malo streslo, neš ti.. čudna mi je, a onda se sjetim kako je ona često na nečemu pa joj je sve ravno. I to je način preživljavanja.

Upravo ispih pivu sa sinom, Zwettler tamni koji sam docukala iz Austrije. I bolje je :)

Nekak čekam da se probudim, ružan san

Vele, fokusiraj se na nešto lijepo. Ajde, idem se fokusirati na nešto lijepo.

Premalo pive.

Lijepo je to što sada mogu pisati blog :)

Coco, jaka si ti, koliko te znam, onak mentalno si jaka. Imaš neku svoju filozofiju.

A ovo sve što vi doživljavate je normalna reakcija. Jedino potres nije.

Ja sam jednom sletila sa ceste, ništa se nije dogodilo, pa se nisam usudila sjesti u auto dugo, dugo.
A kamoli ovako nešto.
Što prije poprimite rutinu, prije ćete se oporaviti, iako za neke više mira nema.

Oprosti, to ja tako iz sigurne udaljenosti, al' žao mi je ko vragu što vam se to dogodilo.

Lijepo je što je dugi dan danas

Juicy, ružan san.

Ako za nekoga mislim da ima mentalnu snagu, to si ti, iskreno.
:))
Ja se sa svojima tresla i ljuljala na 15.katu.
Srušilo nam 2 ormara, izvuklo sve ladice, slike po zidovima popadale, nešto stalka porazbijalo.
Nakon te nedjelje, u mom neboderu ako je ostalo petina ekipe, puno sam rekla.
I moja prva susjeda veli da nikad više ne ide liftom

Ma, zahebi.
Čim sam saznala da su pregledana okna, sajle i kabine, ja u lift.
Ne dam strahu da me nosi.
Pravim se hrabra.
Pravim.

I to je nešto.

;))

Bravo, Ovco! Praviti se hrabrim - ima tu nešto :)

E, da, ima nešto što mi jako pomaže. A to je kad sretnem nekog kome je gore neg meni, tj koga je više strah pa ga ja onda tješim. To fakat pomaže!

Ma strah je samo reakcija kad postoji alternativa. Kad alternative nema, onda nema ni straha. Da je u stanu samo jedan krevet, gdje bi spavala?

U autu. Prve dvije noći sam spala u autu. Pak sam se ohrabrila doći doma i praviti se da niš ne osjetim..

Ali mi je trebalo vremena za doći u moju sobu- Bilo mi je dobro spavat u čvoru s djecom, a i njima na početku, poslije su počeli gnjaviti

Kupila sam kauč 3 x 1,2 m, i na njemu se može fino spavati, dvoje se ne sretnu, a s tabureom treći komotno stane

I pas se zgural

Zapravo, kamp kućica je sloboda! Kupit ću si kamp kućicu

Ja imam kutnu u boravku, dužine preko 3 m.
Kad se razvuče, 4 odraslih normalno spava.
Tako smo 3 noći spavali kćer, unučić i ja.
Mali nije htio 2 dana ni ući u svoju sobu.
Sve je to za ljude.
I strah.
I osjećaj nemoći.
I osjećaj ljutnje.
Samo treba pokušavati negativne emocije držati "pod ručnom"
Tako ja svojim curama govorim
.

Kampica je zakon!

Uvijek sam stremila stanu u centru, nikad mi nije padalo na pamet da pogledam kad je ta kuća i kako je bila sagrađena.

Na kraju se vidi da je to najvažnije, da kuća zapravo ne smije biti od prije 2 stoljeća i to...i ništa, samo mislim kak me uvijek krive stvari vuku donositi krive odluke.

A sama sam glupa, donosim odluke osjećajima, a ne mozgom.

Fora su mi ta skupna ležišča, volim ja tak se stisnut u gomili, i osjećam se sigurno. Djeca i ja smo često tako spavali kad su bili mali, iako mislim da smo trebali i više

Da, juicy, i ja sam to pomislila. I ja sam davala prioritet starijim zgradama. sad se tomu čudim

Ova zgrada u kojoj sam je izgleda dobro građena, ali je iz ndh. Ipak je to staro..

Važno je da je dobro građena zgrada i da u nju imaš povjerenja.
Jel' te iznevjerila - nije, e, onda joj vjeruj!

U NDH SU BIJI IZVJSNI INŽINJEJI!!!!POZNAVAJ SAM TJOIJCU,,ČAK SU I KJIŽNI PUT PJEŽIVJEJI!!

Inženjeri su uvijek super, ali oni majstori na djelu su upitni, pa gdje završi višak materijala, i tak

Moja zgrada je sagrađena od armiranog betona.
Tako da je prilično sigurna.
Osim tog odvratnog osjećaja ljuljanja kao da smo u kartonskoj kutiji, jer smo dosta visoko.
Znate što je meni bilo najgore kod tog potresa?
Taj jezivi zvuk, kao da dolazi iz utrobe zemlje
Brrr...

Da, taj zvuk..