'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

to je bilo u ono doba kad se smjelo i kad se moglo biti vani na terasi ,ispijati kavicu koju je konobar donosio bez pitanja.
jutarnje sunce još je sramežljivo trčkaralo za sjenom višekatnice pa se svježina tek rođenog proljeća osjetila na koži.

ipak,same koje su sjedile za stolom tik iza mojih leđa več su natakle moderne naočale velikih okvira na noseve,očekuju sunce da ih zasljepi i počele svoje uobičajene ženske priče na koje se ne obraća pažnja.
moje novine koje se uobičajeno listaju od prve do posljednje strane također su zahtjevale koncentraciju i mozak se udaljio od ostatka svijeta.

samo je u jednom trenu,možda uvježbano,možda slučajno, ulovio jednu riječ koju je izustila dama iz pozadine- Blog.
u tom je trenu,bez obzira što je pogled i dalje stajao uperen na stranice novine,ta nakupina gnjecave mase pratila samo jedno:

-i jesi bila kaj na blogu zadnje vrijeme?
-ma kakvi. nemam previše vremena.znaš kak je,posao klinac....ma bacim pogled ali brzo odem.a ti?.
-ja ti isto tak. otkad je onaj moj otišal još sam malo čitala a onda mi se sve zgadilo.
-kaj bez njega niš nema okusa,hahaha?
-ma neee,stara, kaj me klistiraš?! neg nema ti više one strare vibre,sve je nekak trulo,kaj ti ja znam- maknula je rukom po zraku kao da tjera mušice i nastavila- svaki dan isto.
dođe Jaja,kak je ja zovem, pa svaki njen blog ko pokvarena ploča ponavlja jedno te isto...ja,ja,ja pa onda samo JA....zato je tak i zovem. ili onaj, kaj se u sve meša,ko Vegeta, na svakom blogu svojim komentarima zgadi svako mišljenje. nema teme u koju se on ne kuži. u svemu je u pravu,u svemu nameće svoje mišljenje bez imalo tolerancije....u stvari sve je postalo dosada.

slušajući ih,polako se je navlačio osmijeh na lice,valjda me nije nitko skužio, i takve trenutke bi čovjek platio da može slušati skrivećki i... kao da u kazalištu gleda neku predstavu.

no,bilo je vrijeme za pokret.
na šanku sam konobaru platio piće što su dame pile i na komadu papira napisao poruku za njih:
- pozdrav s Iskrice.

sljedećeg jutra konobar je s kavicom i novinama donio isti onaj papirić, s osmjehom za koji sam odmah znao što znači.polako sam otvarao prelomljeni komad papira na kojem je pisalo velikim slovima-A KAJ JE TO ISKRICA?

život je jedna velika predstava. jedan veliki cirkus u kojem ne znaš što će točno biti čak i kad nastupaju klaunovi koje si tisuću puta gledao. sve ti bude poznato ali neki novi ,drugačiji geg te može nasmijati drugačijim smijehom od onog koji očekuješ.

Rado bih sada ovo pročitao ali nemam vremena, moram delati :) . Svratim svakako kasnije... živio Pelpe ;)

pozz TJ:)

Nikad nisu čule za Iskricu, bile su to blogerice sa blog. hr-a, viruj ti meni :))

ima još društvenih mreža. možda i sa istim ljudima.:))

Naravno da da... I jedno i drugo :))

Važno je da se narod veseli. :)))