*Babinjak*

6:30 am, alarm zvrnda i ovaj put zvuči kao onim danima kad snoozanje nema smisla.
A na smislu i besmislu, magistrirala sam svoj život. Ko' zamišljeni prapovijesni filozof i mislilac…onako rukom podbočene brade, pogleda punog pitanja uprtog u zvjezdano nebo, dubiozno bih propitivala smislenost koječega pa i ničega…dok, jel' … psi laju a karavane prolaze.

Ma vjerovala bih ja čak ..da sam ono, produhovljena i mudra za popiz..ovaj poludit'…da sam daleko ispred, iznad…ili barem primjetno drugačija od prosječnog društva. Tolike analize smisla i besmisla sada mi se čine kao stanja besvijesti (moje) u prostor-vremenu..ono, kao da sam na nečemu pa tripam. U nedogled. Pa si umislila da svaka moja spoznaja zlata vrijedi, ..ono Dalaj Lama je mala beba za mene, ja sam sebi bila Budha nad Budhama.
Ah…..kaj sad…ko' da vi nikad niste brijali da ste nešt' kaj niste.

No, iskoknem ja iz kreveta i dok perem zubeke pokušavam se isprogramirati na neki super ultra sretni mod jer…po jutru se dan poznaje, jel' tak? Taj mod sam malo sje..ovaj, zeznula kad mi je ruž upal u wc školjku…pa još jednom kad sam si vratima pričepila prste…no mantrala sam vozeći do meeting pointa, gdje sam trebala preuzeti nešto, pa sam si bila skoro skroz ok.

Ne volim kasniti i baš nikad nemam lijepo mišljenje o onima koji kasne. Ma da mi sam Jason Momoa kasni, badava bi mu bilo ono prekrasno Vikinško tijelo i vragolaste oči..i ..hm…one ljubljive čubice …kad ja više ne bih lijepo mislila o njemu.
I onda je Jody kasnio.

(tu sad ona priča o alarmu i snoozanju gubi smisao, a ja budistički znam sve o smislu, jel')

I dok tako besmisleno sjedim u autu, krčkam si frustraciju oko njegova kašnjenja bez isprike, bez poziva, poruke…bilo čega. Krčkam..jer to kašnjenje će izazvati moje kašnjenje negdje drugdje i to je onda začarani krug frustracija. Razmišljajući o svim mogućim manifestacijama ovog kašnjenja i njegova značaja, poruke i smisla, krčkanje sam dovela skoro do točke vrenja. Nikakva sad tu mantra ne pomaže …i ja bih, ma ja bih najradije šutnula seronju jednim dobrim vritnjakom…onako..po starinski i malograđanski. Nezahvaćeno uljudnošću, tolerancijom, bontonom i ostalim civiliziranim ponašanjem.
Bih, majkemi….ali neee, ne smiješ. Danas bi zbog takvog čega odgovarala osobno i materijalno..iza rešetaka …pazeći da ne ispustim sapun.
(Ček'..jel' ta spika sa sapunom vrijedi i za ženske zatvore?)

-Hej Pam, sorry…ludo mi je krenulo danas. Zaboravio sam mob doma, a to sam skužio na putu prema tebi, kad mi je kamen doletio u šajbu pa sam htio uslikati pukotinu.
Pufffff….(molim čitatelja zamisliti mali, nejaki oblačić nježne pare, ispušten uz kratak, slabašan zvuk) – nestade moja frustracija i svi agresivni porivi u sekundi.
Oprošteno. Tvoji problemi se čine većima od mojih, uzrokovanih tvojim kašnjenjem. Na brzaka si svičam mod i opet sam si super.

Iskočim iz auta vidjeti pukotinu na šajbi njegova auta, koji je bio parkiran do mojega…a sve to, odvija se na parkiralištu šoping centra, koji je bio prilično pust u to doba dana.
Uručio mi je dokumente, koje čekam i onda smo , onako znalački i mudro..buljili u tu pukotinu dobre 3-4 minute. Jedino najmudrije kaj sam smislila reći je da bi mu najbolje bilo da ode doma i otkaže sve kaj je danas namjeravao..jer, kad ti dan počne tako, bolje je napraviti pauzu. Složio se.Pozdravili smo se i on se odvezao prema izlazu.

Obilazeći svoj auto, provjeravala sam dokumente koje mi je dao i na kratko osjetila čudan feeling što sam vrata svog auta ostavila otvorena. No nisam obraćala pažnju jer..božemoj, pa tu sam..kod auta…ne?
Sjednem, motor i dalje radi…čitam što piše u papirima..i prije nego krenem, htjedoh samo provjeriti jedan broj, koji imam zapisan na papiriću u novčaniku. Imam tamo i fotke svojih najmilijih. I sliku nekog sveca (ili svetca?), osušenu djetelinu s četiri lista, kartice, dokumente i cca 130eura. I sve je to u mojoj torbici na suvozačevu sjedalu.

Ali torbice nema.

Dok se moj naivni mozak zavaravao idejom da sam je možda ostavila doma, mahnito sam pregledavala svaki kutak u autu, ne bih li je našla. Nope. Nema je.
Zatim slijedi gorki trenutak realnosti i kognitivni proces percepcije istog… -ŠTA?....Pa nije valjda…?...Ma nemoguće..pa bila sam TU. Oboje smo tu stajali…Jody i ja. Nije nitko mogao… Tako brzo? Pa primjetila bih…Issati…pa nemrem vjerovat!
(Ok, za jednog ozbiljnog Budha mislioca, mudrog i sveznajućeg gospodara spoznaja…još jednom sam si dokazala glupastom svoju briju, uslijed predugog procesa shvaćanja i prihvaćanja onog što se upravo dogodilo)
Jeez…think Pam, think…pokušavam se natjerati u stanje budućih potrebnih poteza…ali mozak mi preokupiran nabrajanjem kaj sam sve izgubila, kolika je to sad šteta…kako li mi je cijelo jutro počelo bezveze i koliko je sad sve ovo loše…

Kamere! – Sine mi napokon ova majušna briljantna misao, što se probila kroz sveopću kuknjavu i kaos u mojoj glavi. Otrčim do šoping centra , pronađem managera i pitam može li provjeriti jesu li kamere snimile što.
Ljubazan čovjek mi objasni da mi ne može pokazati snimke, niti dati ikakve podatke ako je zaista snimljena krađa..ali mi može potvrditi je li do nje uopće došlo i zatim je pokazati Gardi (policiji) uz nalog.

I da, zaista…neko ljudsko dno mi je doslovno u 5 sekundi zgrabilo torbicu sa sica, sjeo u auto parkiran preko puta mog i odvezao se u suton poput Četiri jahača apokalipse… (iako je bilo jutro…i bila su dvojica..i nisu imali konje).
Onako obeshrabrena, objašnjavajući Gardi kaj se dogodilo…uspijem pronaći mrvu srećice što sam mobitel imala cijelo vrijeme sa sobom. To bi mi bila veća šteta izgubiti. Sve drage fotke…poruke…brojeve telefona…personalizirane aplikacije i ostala 'obvezna' čuda modernizacije. …Što me instantno podsjetilo izguglati broj HR ambasade i pitati kako mogu izvaditi drugu osobnu i vozačku.

-Moraš nazad u Hrvatsku, kaže žena iz ambasade, žvačući nešto…očito vrlo ukusno.
-Ha? …Zašto? ..Uostalom..kako? Nemam dokumente..kako ću putovati? A i Corona…i sve to…??
-Možeš, možeš….reče ona nešto smjelije..-idu ljudi stalno..i sada za vrijeme Corone. Kad kupiš kartu, dođi tu da ti izdamo putni list i s time putuješ. …Završi ona kao da se znamo 100 godina i na 'TI' smo si.

I tak…

Nazvala sam ljude koji su me čekali i ispričala svoj izostanak, jer..(sad već kužite) red je, kašnjenje je užas bez isprike i opravdanja.

Svoju opljačkanu rit strpam u auto i odvezem se u brda. Nađem si ugodno mjesto za kontemplaciju o smislu i besmislu….te poput pravog, produhovljenog mislioca i filizofa modernog doba…a i onog povijesnog…ma bezvremenskog…uzemljim svoju rit , zapalim cigaretu i nadahnuto zaključim – Fuck it !

Halooo Pam!!!
Ma....je...o i torbicu i eure...dobra ti je ova slika....veselim se da si tu:-)))

Oj dragička...cmok. Došla malo se družit :)) Nadam se da ste mi svi dobro:)

Bas te je neki dan neko spomenul i pital gde si...fališ ti nama.A mislim da smo standardno ....dobro:-)))**

Joooj da, vidjela sam...zlatna se javila...ali nisam uspjela otvorit slike. Navodno je Max bil na fotkama. Bas me razveselila..i ful mi je drago kaj su ona i Max super tim.

Bacim ja look pomalo na blog....al' bome ne sjetim se danima. Što me zastrašilo...ono...heeej, pa ja sam ostarila na iskrici..ahahhaha. Dobri ste mi...onako standardno svoji...i to je u redu.

Je ...tak je.Ma ...svaki dan se dosta toga dogodi pa se i pogubim...no...ti pratiš...to je važno.Ma znam ja da ste vi svi tu negde u pozadini i malo odmarate od nas ali...opet se vrnete i to je super:-)))

Tko tu jednom onako pošteno zaglavi....zauvijek se vraća. Kao kriminalci na mjesto poprišta:)

Ha..ha..ha...to je točno.Ma neka...samo neka bude dobro i neka mi svi budemo dobro:-)))

Pamela, lijepo te vidjeti :)**

Pozdrav Pamici!

Ma nek si se ti
Super...

fuck it !!
Pam ;)**

nice..!-:)