Didžej´ca linkofrikuša!

Samozatajno ću, kakva već i jesam, ustvrditi da je ovo još jedan moj masterpiece. :D

"Jednom, usred dana bijelog, u podne,
jak, moćne duše listah mudre stare knjige gdje se drevna znanja sliše
– skoro usnuh. U tom trenu kucanje me neko prenu,
kucanje što s vrata krenu, mojih vrata, od svega jače.
„Posjetilac“, rekoh, „neki kuca, ispred vrata klikče – samo to, i uvijek više!“

A to, sad jasno mi je, travanj, kad toplo bje,
kad žar svaki oživlje i život po tlu riše.
Žarko žudjeh sunca sjaj; čitah radosno, jer su još radosnije bile želje moje
- jer Lenoru uzvisiše -
Divnu djevu Lenoru, anđeli je odveli na više!“

A zavjesa od baršuna, nekog dragog šuma puna,
punila me fantastične ljubavi jezom, dok se njiše,
ushićenog srca stojeći razmišljah: „Tko je? Posjetilac neki to je.“, rekoh,
„Ispred moje kuće, posjetilac neki rani to je;
to je; to, i ništa više!“

Kad povratih malo snagu pođoh prema kućnom pragu:
„Gospodine ili Gospo, ne znam kako tko Vas piše.
Oprostite, drijemah lako, a kucali Vi ste mlako.
Vrlo tiho i polako, tu na vrata moje kuće, Jedva da se išta čulo.“
– Tad otvorih vrata kuće – vani dan, i ništa više.

Pogledom u dan gledeć´ stajah,
čudeć´se i rumenjeć´, vjerujuć´da takve snove smrtnici do tad ne sniše;
Tišina je svuda cvala, svjetlost nije znaka dala,
samo jedna riječ je pala s usana mi, što uzdišu, „Lenora!“, uzviknuh
- „Lenora!“ jeka mi vrati više – jedino to, a i više.

Vratih se, zatvorih vrata, svu mi dušu plamen hvata.
Tad uskoro malo jaše udarci se nastaviše.
„To zacijelo“, rekoh, „stiže s mog prozora, dolje niže.
Pogledat ću malo bliže kakve tajne tu se skriše
- Miruj, srce, dok vidim - to je vjetar, ništa više.

Pritisnuh na oknu kvaku,
uz lepet i lupu jaku uđe dostojanstven Galeb što na davnu dob miriše.
I ne pogledavši na me, ne oklijevajuć' iz sjaja, poput lorda ili dame,
proletje mi preko glave i na Afroditin kip sletje iznad vrata moje kuće
- sletje, sjede, ništa više.

Kad tu bijelu pticu spazih u smijeh tugu preobrazih,
videć' strogo dostojanstvo što ga kretnje njene kriše.
„Perja mnogo baš ne brojiš“, rekoh, »al' se i ne bojiš,
Galebe što bijel tu stojiš, sa žala gdje Dan sve briše
- Kako zoveš se u Raju, na žalu gdje Dan sve briše?«.
Reče Galeb: „Uvijek više!“

Vrlo sam se čudit stao što taj stvor je zborit znao,
premda te mi dvije riječi pravi smisao svoj skriše.
Čovjek, to se priznat mora,
vrlo rijetko takva stvora može vidjet odozgora iznad vrata svoje kuće
- Zvijer il' pticu povrh kipa iznad vrata svoje kuće, što se zove „Uvijek više“.

Galeb, što sam sjedi tamo na toj bisti,
kaza samo te riječi što sve baš kao da mu se iz duše sliše.
Tad zašutje, osta tako, niti perom nije mako - Jedva šapnuh: „Svi druzi već me podržaše,
pa će i on, danom, poput Nada što me napuniše.“
I on reče: „Uvijek više.“

Trgnuh se, tišina presta, jer odgovor dobih smjesta.
„Zacijelo to sva su znanja“, rekoh, „što se u njem' skriše,
kaza neki radostan gazda tu mu riječ što vjera je sazda,što mu pratnja bješe vazda,
dok u pjesmu se ne sliše radosti pune Nada s ljubavlju,
dok u pjesmu se ne sliše, u 'Uvijek više – uvijek više!“

Opet Galeb taj što svrati, smijeh mi tužnoj duši vrati;
pred pticu i kip dogurah tad naslonjač što se njiše;
na baršunu mekom sjedah i maštu uz maštu redah, sav razmišljanju se predah
- što ta ptica što tu diše, što ta ptica zna, gorda, srodna,
što tu diše, misli kličuč: „Uvijek više!“

Sjedah mozgajuć' u danu, al' ni slog ne rekoh ptici ovoj
čije oči sjajne u dno srca žar mi sliše;
maštah svašta u tom trenu,
na ljubičast baršun snenu glavu spustih tad u sjenu što je sunce nad njim njiše;
sjest' u baršun taj i sjenu što je sunce nad njim njiše, ona želi uvijek više!

Tad se zrakom, što gust posta, prosu miris poseban dosta,
od anđela nekog čije stope tad se osjetiše.
»Blaženiče, slavi Boga«, rekoh, »Anđela ti svoga šalje i napitak koga -- zato da ti spomen diže
- Popij, blag napitak, zato da Lenore spomen uzdiže!«
Reče Galeb: „Uvijek više!“

»Proroče, kog raj stvori - anđeo si, ptica, prorok? - Zbori!
Ljubav te posla ili radosti te izbaciše.
Slavljenoga, al' lika stroga, na radosti ljubavne - usred svjetla stana moga - reci,
melema što briše boli sve - na radost svu što boli briše?"
Reče Galeb: „Uvijek više!“

"Proroče, kog Raj stvori - anđeo si, ptica, prorok? - zbori!
Boga ti i Neba onog koje iznad nas se njiše
- Da l' mi duša, sva u želji, ikad grlit će u raju Djevu - sveticu u sjaju - Lenora je okrstiše anđeli.
Lenora, tako anđeli je okrstiše.“
Reče Galeb: „Uvijek više!“

„Čuh te!“, uzviknuh, “Sad odavde pođi, ptico ili anđele! U sunce bježi!
Na sunčane žale što se u danu vide!
Pero, znak tvojoj dobroti, pusti kad budeš poći!
Ostavi me u samoći - odleti s biste te što više!
Hvala ti što izvadi trn iz mojeg srca!“
Reče Galeb: »Uvijek više!«

I taj Galeb što me vodi, još tu sjedi, još tu sjedi!
Na grani onoj zelenoj iznad vrata moje kuće,
a u oku mu se krije pravi anđeo koji bdije.
Sunca svjetlost, koja na nj se lije, sjenu mu po podu njiše.
Moja duša iz te sjene, koja se po podu njiše,
želi ustat´ — Uvijek više!"


Eto, potrudila sam se tamu pretvoriti u svjelost, Gavrana u Galeba, tugu u radost, nedaće u blagoslov, beznađe u nadu i, što je najbitnije, apatiju i melankoliju u ljubav i život, ljubav prema životu.

Moj omiljeni pisac i pjesnik, E. A. Poe, koji mi je omilio u danima darkerske mladosti, (pitam se zašto :D), svojim mračnim izričajem mi je nenadano u tišini guste noći osvijetlio ideju da pokušam napraviti suprotnost od njegovog najpoznatijeg djela Gavran. Bio je to zanimljiv osjećaj, poriv, poziv ... što li već.
Možda sam mogla i bolje, "uvijek više", ali zadovoljna sam uratkom, za sada. :)

Nadam se da vam se sviđa ovakva verzija poznatoga crnjaka. :D

Lav ju ol!
Vaša nevr_mor!

Grobnikica bi dodala - Kisi-kisi! :*
:D

o uzvišenog li teksta...obožavam aorist! i pliz, što bi to bilo...nije mi presudno niti bitno (vuče mi na shakespearea ali možda sam jako u zabludi a i znatiželjna) ali tekst je predivan!

My Gavran... sjajno.

E.A.Po? fenomenalno...vidiš, na njega sam zaboravila! tnx

Prelijepo!
Znaći u tom grmu leži zec! Neki "galeb" ti je pokupio dušu!

uzabrinula si me :)

prekrasno!