Nitko nije oklevetao Jozu K., on je jednostavo bio...
Zapravo Jozo K. jest, jer mu sudbina još uvijek ima uključenu centrifigu negdje na 158. stupnju aplikate, 16. apscise i 46. ordinate. Čak i prosječni putnik kroz prostor/vrijeme zna kako je važno znati prepoznati centrifugu, te crnog konja prmiti za uši i prebaciti sa planiranog F6 na E7. Svaki pješak zna koliko sudbonosan može biti kamenčić ako si na njega ugazio dok si lovio ravnotežu, baš kao što i leptir zna u što se njegov zamah krilima može pretvoriti kada se umiješa The Finger. Ili možda ne zna?
Jozin joie de vivre je bio eksponencialno uzlazan od dana dolaska na svijet sve do Nultog dana. Siroče, nje imao nikakvu šansu. Šaht pomaknut, crvotočini se već slina cijedi po očnjacima, centrifuga ubrzava, uskoro će stići i njen potmuli zvuk, a tada će biti kasno.



Nulti dan.
Jozo K. budan čeka da se oglasi alarm sa mobitela. Dugo se već ravna po bioritmu, alarm mu služi samo kao osigurač. Takav je Jozo, ziheraš. Control freak u svemu, a opet sve zamotano u nonšalanciju i go with a flow. Uvijek „lako ćemo“ pristup problemima, sa godinama ga je profiliralo u staloženog obiteljskog čovjeka, oca koji sudjeluje u svim segmentima života svoje trojice sinova, supruga koji, ne samo da sluša riječi svoje drage, već stigne i osjetit utkanu energiju svake njene riječi, te bi reagirao samo na uzdahe koji su nevidljivom tintom imali ispisanu njegovu adresu. Ostale bi čuo i propuštao. Na poslu nije propuštao ništa. Imao je privatnu liječničku ordinaciju i svakom svom pacijentu je dao točno onoliko pažnje koliko je trebalo, maksimalno se angažirao dok ne bi dijagnosticirao problem, dok ne bi ispratio pacijenta kroz sve spacijalističke preglede i terapije do samog izlječenja, vodeći ga kroz bolnički sustav, nalaze na latinskom i pružajući mu nadu i utjehu do kraja. Ovog ili onog. Sve je to Jozo K. u svitanje Nultog dana kontemplirao na relaciji plexus-srce-glava dok je još ležao u krevetu. Oglasio se alarm, sudbina je pomakla bijelog lovca na B2, on konja na F6 i krenuo u kupaonu.
Vani sunčan dan u najavi. Kasno proljeće, jutra su divna jer dani već postaju pretopli. Oblaci? Ma ko ih jebe, na mobitelu piše „nema kiše“. Rima štima.
U gradu jutarnja gužva, trotari puni, šušur, tramvaji prema Trgu jure,sa Trga tek ubrzavaju,peru se izlozi, neki Peruanci sviraju u pasažu, dobar im pončo misli se Jozo, kako im nije vruće u tom, ubacuje kovanice u kutiju i sve pocupkuje od zadovljstva životom uz zvukove sikusa. Digod šacne u izlog i uvuče trbuh, digod provjeri vrijeme na mobitelu jer mu u 9 stiže jedna starija gospođa koju prati već dvije godine i veseli se njenim ohrabrujućim nalazima zadnjih mjesec dana. Danas mu treba donijeti CD sa pet-scana.
U toj vrevi, netko žuri, netko šeta, ljudi se zaobilaze kako znaju i umiju, netko je na biciklu, netko prebrzo izleti iz dućana, hipster na elektroromobilu viče pardon i hvala gotovo istovremeno sa zvoncem tramvaja. Drugačije i ne može biti. Ili može?
Jozo K. Je ubrzao korak još malo, taman koliko je procijenio da treba kako bi pretekao jednu stariju gospođu ispred sebe, koja je činilo mu se, isto žurila, ali svojim kraktim korakom. Negdje podsvjesno, počeo je procesuirati kako joj hod baš i nije sinkron, činilo se kao da lijeva malo kasni, možda ipak desna, a kada bi se fokusirao malo bolje mogao bi... U susret ide biciklist, taman će prestići Jozo staricu, prije one kante za papir, prije bicikliste, ovaj s elektroromobilom ide lijevo, zvoni tramvaj, ritam muzike sa Anda ubrzava u pozadini, eho iz pasaža ga lovi, odsjaj Sunca od stakla sa reklamom na kanti za smeće, lovi korak, lovi ritam,lovi 9h, biciklist, kanta, hipster,pardon,korak, hvala, kad... u tom momentu starica, sada već samo četvrt koraka ispred njega, promijeni pravac i skrene naglo u desno kako bi bacila škarnicl iz pekare u kantu na kojoj piše Papir.
Jozo K. ju pokuša izbjeći. Prekasno. Desna noga je već bila u zraku, staričino stopalo je bilo točno na mjestu na kojem je on trebao spustiti svoje. Od velike siline naleta, jer Jozo K. je dvometraš sa svojih 140 kila natučenih što genetikom, što hedonističkim pristupom sporoj i obilatoj hrani u kombinaciji sa bijelim vinom što mu slao zahvalni pacijent sa Korčule, staricu je doslovno pomeo pred sobom.
U prvom paketu koji mu je stigao sa Korčule prije 20-tak godina na adresu ordinacije, pisalo je „Dok sam živ, tvojih je 10% Pošipa kojeg imam ja. Pij, uživaj i meni ne vraćaj“. Nikad ni jedne riječi viška od tog čovjeka, ni sretan Božić, ni pozdrav, smokva, mandarina, niti kapi maslinovog ulja. Sve čovjek ima pred svojom kućom, Mario se zove, o svemu su razgovarali Jozo i on, dok se Mario liječio u bolnici, u koju ga je Jozo poslao sa točnom dijagnozom spasivši mu život. Ali uvijek samo poveća kartonska kutija, unutra 20-litarski bidoni i poneka pet-boca, valjda znak da je u kutiji točno 10%. U početku mu je smetao taj hladno-matematički proračunat paket. Međutim, razmišljajući o svemu tome, o velikom trudu koji čovjek mora investirat u svoj vinograd, shvatio je koliko mu je riječi Mario zapravo poslao svakim zamahom motike, svakim nježnim dodirom grozda pred jematvu, svakim bolnim kralješkom u leđima dok mornja bačvu prije lijevanja vina. Ti meni život, ja tebi znoj. I kvit smo. Ili možda ipak nismo?
-JAAAAAOOOOOOO!!! (prolomi se neprirodno duboki, kao da je došao od samog Stentora, nadglasavši sve tramvaje, pardonere, frule sa Anda, sve misli, ma kao da su ptice u letu i vrijeme načas stali, glas starice koja leži potrbuške na pločniku, točno pred dućanom sa zavjesama, malo lijevo od razbijenog mobitela, malo desno od kante za smeće na kojoj piše Papir)

(nastavit će se...)

08.06.2020. u 13:44   |   Editirano: 08.06.2020. u 14:00   |   Prijavi nepoćudni blog

dobila sam moždani udar od ove fotke, sviđa mi se.
kad se oporavim, čitam tekst

Autor: BrkataZmija   |   08.06.2020. u 13:49   |   opcije


sad je i manja i nije na naslovnici da ne iritira baš toliko

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:00   |   opcije


iako je integralni dio teksta i zamislio sam da iritira

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:01   |   opcije


meni se jako dopada.
i tekst!
hvala, uljepšalo mi kavicu

Autor: BrkataZmija   |   08.06.2020. u 14:02   |   opcije


tekst je zakon.
Volim ovakvo pripovijedanje. Teče glatko i nisam čitatelj nego sudionik u događaju..

Autor: pognioci   |   08.06.2020. u 14:27   |   opcije


onda sam upikao u sridu

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:31   |   opcije


priča zamišljena kao kombinacija Procesa, Zone sumraka i dokumentarca o avionskim nesrećama

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:32   |   opcije


nadobudnim rječnikom rečeno, narativno slikanje

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:33   |   opcije


Jadnom Jozi K. dan se tek počinje komplicirati

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:33   |   opcije


a obzirom da je likova već puno, bome ćeš pogni skakutat od sudionika do sudionika :)

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:35   |   opcije


a fora u narativnom slikanju nije ono što čitaš, nego ono što proživljavaš dok čitaš

Autor: flyngpicket   |   08.06.2020. u 14:36   |   opcije


čekamo nastavak..
puno je to kila na jadnu i ekološki osvještenu staricu.

Autor: perce   |   08.06.2020. u 19:08   |   opcije


opet si strpao neku babu na odar, majkumu. pa koliko će ih morat izginut dok jednom ne napišeš pjesmu?:)

Autor: styx   |   08.06.2020. u 19:34   |   opcije


nije babu na odar. Ali da i je, babi se posrećilo da pred smrt na nju opadne komad muškarca :)

Autor: pognioci   |   08.06.2020. u 20:02   |   opcije


zanimljiv tekst, al meni ga teško pratit bez čaja od meskalina:)
A nemam ga pri ruci:P

Autor: eteerniis   |   08.06.2020. u 20:27   |   opcije


pomalo je flah, al svakako imponira kao hiperaktivni napadaj...:P

Autor: eteerniis   |   08.06.2020. u 20:29   |   opcije


Kad? Uskoro, idući tjedan? :)

Nadam se da je Jozo otišao do starice u bolnicu. Ako nije, govnek je...

Autor: meija   |   09.06.2020. u 14:27   |   opcije