Od svega po malo!

Ponedeljak je dan, kad odlazim u jednu "Caritasovu" kucu za zene.. baveci se humanitarnim radom ... to je jedna posebna prica, o kojoj cu pisati nekom drugom prilikom...

Metro... U-Bahn kako ga zovu u Becu ... su mjesta koja uvjek prste posebnom energijom, ljudima razlicitih nacionalnosti i slojeva... glazbenicima koji dolaze zaraditi nesto i posebnom bukom tog javnog prevoza...

Moja stanica metroa, duboko je pod zemljom... i svaki put kad se nadjem na pokretnim stepenicama koja vode ka dolje... osjetim nelagodu...zeludac se zgrci... krece lagano... ubrzavajuci svoj ritam i brzinu... zavrsavajuci... lupanjem pulsa u grlu, jer ja se bojim i dubina i visina... uspjela sam dugogodisnjom autosugestijom da umanjim taj dozivljaj u sebi...

Obicno dok cekam dolazak vlaka... sjednem na metalnu klupu koje mi uvjek ostavi duboku brazdu na guzi i zna opako da boli... u krilu mi Mini... ja spustene glave, listajuci stranice telefona...

BITE... to meni neko kaze!.. podizem oci... ispruzena ruka prema meni sa dlanom na gore... ES TUT MIR LEIT odgovaram kratko... spustajuci ljeno pogled na dolje... MACH NICH, DANKE, registriram opet... kao da se budim, podizem pogled, okrecem glavu... upijam sliku invalidskih kolica, siroka ledja muskarca u njima, dugu crna kovrdzava kosa dotice ramena sa sjajem pod umjetnim svetlom.
Osjetih u sebi jacinu groma, nadjoh se u trenu sa strane kolica, pruzajuci ruku sa 10€ prema njemu... FÜR DICH, ES TUT MIR SO LEID... sapucem sramno... Taj njegov osmjeh koji se sa usana prosirio na oci... govorio je sve... dao mi je mnogo...

Ulazim u vlak... i opet u krilu Mini sjedi...
Svjesna sam svega... stanica nova... uz poznati zvuk, otvaranje dvokrilnih vrata vagona moga... ulece leptir, sarenih krila... na toj dubini?!... Struji mi kroz glavu... razvlacim osmjeh... Osjetih srecu... pratim let njegov... ko da je znao i rutu i vreme stanice nove... izlece van... vozim se dalje...

Oprastam sebi...

Sorry, tko je Mini?

Pas valjda. :)

Kao lako se snaći po bojama u vožnji U-Banom. Više puta godišnje odem do Beča i to mi nikad nije uspjelo. Kao što me zbunjuje i kupnja karte. Ne smeta me što je podzemni, ali da se u njemu vozi (meni) neobičan svijet, to da..

Ja prvi put u Beču, pokušavam se snaći i zaustavim gospodina koji mi se činio onako Bečki: entchuldigen Sie bitte, wo ist die Strase.. "joj dijete, ja ti to ne znam" veli on na hrvatski..
Ispalo je tako smiješno da se smijao on i ja..