Od svega po malo!

Iznutra zvijeri, izvana ljudi,
Svatko bez dokaza sudi!
Prijetvorni, tuđe nesreće gladni,
U biti, svi zajedno jadni.

Zašto se nismo nikamo makli?
Zašto si nismo srca dotakli?
Zašto robujemo vijesnicima straha?
Zašto smo hipnotizirani, bez daha?

Kamo su nestale lijepe riječi?
Kakva to sila dobrotu priječi?
Postali smo taoci vlastitog ega,
U tmini se skrivamo, od bilo čega.

Brodovi duhova što lutaju sami,
Ne naziremo put u vlastitoj tami;
S navučenom zavjesom od zlobe,
Radi, spavaj i kupuj Robe!

A možemo toliko toga!
Stvoreni svi s tragom Boga;
Odraz njegove nebeske ljepote,
Stanimo, udahnimo, spasimo živote!

Pružimo ruke, zagrlimo jadne,
Ispunimo duše ljubavi gladne!
Dovoljno je samo zrno vjere,
Kako možemo davati bez mjere.

Nikakva sila nije ukrala dobrotu,
Sami smo zaboravili ljepotu...
Pronađimo ju i pronaći ćemo sebe,
Recimo strancu: “Ja volim tebe”!

Autor: Darko Balaš


Link

grijeh je da ovakav zapis nema komentara, ali istina jest upravo takva, grješna! hvala za nadahnuti blog...a i slika je obećavajuća! jer, možda kad bi svatko od nas pokušao na trenutak držati u svojim dlanovima majčicu zemlju, možda bi shvatio da ne čini sve što može da ne propadne i nestane? o tome govori i nadahnuta pjesma! možemo (gle čuda, nekako sam baš za tu platformu ovih dana) bolje!

ipak ostaje ono da je lakše voljeti "čovječanstvo" nego svoga susjeda.
Pitanje : što smo danas učinili da olakšamo život potrebitima?