ovo nije blog

Ne da mi se elaborirat, al palo mi na pamet.

Ček, samo da nađem papir gdje mi piše, (kao Bero) pa ću ti reći, strpi se malo, imam puno papira. :-p

ljubav je uvijek skopčana sa strahom od gubitka.
mislim da je strah u tom slučaju samo u službi boost-a (pojačanja doživljaja).
pretjerivanje uvijek vodi krahu

Đimbo, požuri, nemam puno vremena...:DDD

hm hm, perce....ako je strah, nemre bit ljubav istovremeno. Neurotransmiteri povezani sa strahom i neurotransmiteri povezani sa osjećajem ljubavi se "tuku" na neurokemijskoj razini. Tu vidim glavni problem.

jok

kad strah nestane
nestane i ljubaf..
tak ti je to
ma kaj ti videl, ili ne

možda strah i ljubav i mogu živjeti skupa, ali u sukcesiji, a nikako simultano. Strah potire ljubav, i u konačnici prevladava ono čega ima više.

Može, ete, istovremeno. Npr. - muž dođe pijan doma i naravno, boji se žene jer ga čeka jezikova juhica, ali on i dalje nju voli, zato što mu kuha, pere, sprema! Strah i ljubav zajedno.
Zaključak: mogu živjeti skupa. Eto, vrlo jednostavno, ne trebaš dalje razmišljati.

a pero, poštujem tvoja iskustva. Ja takvihiskustva nemam. kad volim, nema posesivnosti, vjerovao ili ne. Strah nastaje iz osesivnosti. Ljubav nam ne daje pravo da "posjedujemo" osobu, i s tim sam dosta rano raščistio.

Ha ha ha ha, Đimbo, dobar ti primjer, ali je malo nategnut, svejedno..ha ha ha ha

A znaš li ti Đimbo, oaj vic "A ko to mene geeeeeda?!" u svezi tvoje teme...:)

slažem se da nema posjedovanja.
ali straha od gubitka svejedno ima

Samo ti pitaj, ja ću ti dati odgovor. :)

strah je iracionalan u suštini.
tako je i taj osjećaj posjedovanja skopčan sa njime.

Misliš, muž se sakrio ispod stola.

ne mislim pri tome na opravdane strahove od očitih ugroza tipa rata, prirodnih nepogoda koje se stalno događaju i slično.

Pero,bilo kojistrah , pa i onaj koji nije povezan sa "objektom" ljubavi, kolidira sa osjećajem ljubavi i potire je, ako je već naepotire, onda bitno slabi.. to je moj uvid, ne znači da je općeprimjenjiv, niti mi je stalo do tog da bude općeprimjenjiv...:)

potpuno se slažem da je taj strah kontraproduktivan i nepotreban.
on se osjeti i naposljetku dovede do kraha veze.

nesigurnost uvijek za sobom povuče i posljedice.
oni kojima se od početka jebe za sve
uvijek figuriraju kao poželjni :)

odgovornost je tu upitna kao disciplina koja jamči stabilnost

Đimbo, a vic inače ide ovak (ne znam pričati viceve, rekla mi je draga frendica, ali probat ću):
Došao muž pijan kući, žena ga čeka na vratima sa onim valjkom za valjanje tijesta (u istočnoj vaijanti to se zove "oklagija", klasična scena) "Pizdatimaterina svinjo pijana, gđe si do sad, se sad dolazi doma itd itd...
Kak je muž neposredno prije povratka kući pišal i jhaustoru i zaboravil zakopčati šlic, provirio mu je "miško" . Kd je žena to spazila,rzdragano je uskliknul "A ko to mene geeeedaaa??!"
Ne morate se smijat, jer ne znam pričat viceve...:D

Ljudi vole iz straha!

sori, tipkovnica me gadno hebe pa ispadaju slova

pero, pogrešno postavljaš stvari koje se tiču odabira. Nikad nisam bio posesivni davež i moje žene su to znale cijeniti.
Na koncu, nije malo bit u stabilnoj vezi 25 godina. Nebumo sad o tome.

točno sam tolko i ja bio u stabilnoj vezi :)

al vratimo se strahu..
kad žena osjeti da se ti bojiš da ćeš je izgubiti, gotov si.
to je postulat

ona mora biti ta koja se brine

Ljudi vole iz uvjeta (roditelji, brača, sestre, i drugi su...). gledaj Brku! Laž, laž, laž...!

ja volim samo sebe!

nisam se ničeg bojao. Ostavila me kad sam osjetio miris druge žene. Ne kajem se. Da mi je ova svijest koju sad imam, ne bih podlegao staviti na kocku 25 godina "vjernosti",
No dobro, tema nije o meni niti o bilo kome,nego principijelno pitanje. Svatko ima svoju priču. Mene jebu nurotransmiteri i čistoća emocija. Strah i ljubav se tuku, i za sada to tvrdim dok me ne demantira neki novi uvid. :)
Hvala na dobrojvolji d sudjelujete u diskusiji,, idem proć, predugo sam ovdje danas. Punih sat i nešto...:P
Imajte se dobro:)

čistoća emocija je moguća jedino kad nema sveprisutnog ega..
znači, skoro nikad..

lako bi bilo biti umiljat kad..

Kasno Marko/tape na kosovo/blog stiže.
Naravno da strah i ljubav mogu zajedno živjeti.
Isto tako posesivnost i ljubav mogu zajedno živjeti.
Samo ne svakakvi strah i ne svakakva posesivnost.
Neki strah i neka posesivnost pojačavaju ljubav.
Iskreno mislim da nema ljubavi bez nimalo straha
i posesivnost.
Samo treba znati kako se ponašati sa ta dva pojma.
Važno je kako na nas djeluju strah i posesivnost.
Ukoliko nekog volimo onda nas je strah da ta osoba
ne zavoli nekog drugog i ne ode od nas s nekim drugim.
Znači tu su i strah i posesivnost.Ukoliko nekog silom
želimo vezati za sebe,on će otići i ako nas voli.
To znači ne treba nikoga svojatati nego se nekome dati
to jest biti nečiji i očekivati to isto od druge strane.
Očekivati,a ne zahtjevati,znači i druga strana treba
nama se dati,to jest biti naša.
Ukoliko nekoga volimo onda tu osobu smatramo
vrednom ne samo nas već i nekog boljeg od nas.
Zato se moramo truditi biti najbolji što možemo.
Potruditi se da druga strana ne poželi otići od nas.
To se ne ostvaruje ne povjerenjem,sumnjom i kontrolom
nego baš suprotno.Sopstvenim primjerom trebamo
pokazati koliko nam je stalo do te osobe.

Kažu da nas strah uči da budemo pametniji
i oprezniji,da stvari/ljubav ne primamo olako.

žive skupa
samo se pritaje
Ljubav tjera strah

Žive, žive.
Strah more i bez ljubavi ziveti ali ljubav bez straha, ne more :)

ete stara ofucana vjestico , pitanje kao pracka , opali ga pa kud ide , no i jedini blog vrijedan komentara , stoga skidam kapu umisljenome fulanome filozofu.
pa odgovor smusenjaka slijedi.

Ako se drzimo strogih idilicnih definicija u sterilnim uvjetima onda ne.
No to je utopijski odgovor. Prvo gotovo nitko ne zivi ljibav u njenoj definiciji.

poznajemo je u vecoj ili manjoj mjeri kao egoisticnu. (mnogi bi sad sjekirom na mene, no stojim iza toga)
Egoisticna je ljudska , u njoj zivi strast i impulzivnija te kao takvu je prepoznajemo.

A uz nju je strah neminovan. a onda je pitanje koji strah?
prvo strah od gubitka.
ljubav ovisnosti o drugoj osobi neminovno povlaci strah od gubitka kao opijat.
Ovisnicka ljubav je balansiranje na rubu ponora. iz ruzicastih oblaka u betonski pod. Bio to fizicki gubitak stradavanje ili odlazak voljene osobe drugome , odbacivanje nas.

drugo strah od prevare i nevjere.
Egoisticna ljubav u punom zamahu povlaci paranoju posesivnost i ljubomoru.

trece strah od nas samih
sumnja koja se pojavi kad pogledamo drugu osobu ili obicna sumnja kod nelagode pri prilagodbi ili zahtjevu voljene koji nam ne godi. emotivna reakcija u svadji i konfliktu.

dodao bih tu jos

strah od samoce

te najjaci strah - strah od tuge

pa cak i kad pricamo o epskoj budistickoj definiciji ljubavi , kad tad gubitak ,radi prirodnog vijeka covjeka , je neminovan , strah ce promoliti nos. odagnati ga mozemo , tugu ne mozemo.

eto ete stara vjestico , nadam se neces me popljuvati na prostom odgovoru

ma kaj bi te popljuval, Mandarinko. Ja sam ti prizemni vještac (nipošto vještica). Nego, jebeš li ti šta, Mandarinetto ili samo sereš ovak u dokolici misleć da će ti se neka iskričarka prišmajhlat? Među nama: mislim da si krivi put odabrao. a kaj se tiče tvojeg polunadahnutog komentara, a božemoj, svatko ima svoje idiosinkratične dijareje....:P

namaste ;)
jel to retoričko pitanje

strah je produkt prve čakre
a ljubav...četvrte
mislim da nemremo ugasiti ni jednu

Strah jako malo ljudi doživi. Mnogi su strah skloni poistovjetiti s bojažljivošću.
Ljubav. Nadam se kako ju je svatko doživio.
Oboje u kompletu, nisam siguran.

još smo živi i volimo
unatoč svim strahovima
a ima ih

Jedino ako se ljubav prema novcu, zlatu, dijamantima računa kao ljubav, a strah od razotkrivanja prilikom pljačke.
To mora da je adrenalinska bomba.