ovo nije blog

postoje li uopće "čiste emocije" nevezane za objekte???
Očekujem samo ozbiljne pristupe, ako ih ima, do sutra:)
Idem potražit sad nekaj iz svoje siromašne zbirke fotografija učinjenim svojim jeftinim mobitelom kako bih podebljao važnost koju pridajem problemu, samo malo:P

uhh, duboko prodire ovo pitanje u čovjekov um.
meni treba o ovome razmisliti, ne mogu ispaliti odgovor.
odlična je tema.

razmisli, imam povjerenja u tebe da ćeš iznjedriti kvalitetan odgovor koji bi i mene umirio možda:)

Kaj, uspio si stavit fotku? :-)

zakaj ne bi uspio? Bate, arapo mi je otkrila tajnu još prije godinu dana valjda. Pa ka jje tu čudno. Do sada nisam imao potrebu lijepit fotke, čisto zbog bon tona, al reko sebi baš večeras: ajd da probam sjebat Đimba nekom vrstom konkurencije, ha ha ha

Jel to cvijet?

Izgleda ko kad šibicu upališ.

postoji iracionalni dio u toj kombinaciji doživljaja, emocija, prevođenja ljudi i pojava u svoje biće.
poticaj za emociju, ako to pitaš, naravno da postoji.
emocija se uvijek veže uz nešto.
pitanje je je li asocijacija uvijek direktna i osviještena.
je li u tom smislu zdrava. što utječe da se objekt i emocija pospajaju na određeni način- to je već pitanje.
svakako bih naglasila da tu postoje uzročno-posljedične nelogičnosti ponekad, kroz tu iracionalnu prirodu ljudskog bića.

sumirano, rekla bih da ne postoji emocija bez onog što je pobuđuje.
no da to što je pobuđuje može biti vrlo individualno, pa i problematično.
pospajano u emociju po čudnim redoslijedima, opterećeno tko zna čime, nepravedno uvećano nekim unutarnjim lupama.

je, Đimbo, moj cvijet spatifiluma, moj mezimac:)

hvala ti, brkili, ima smisla to što si rekla:)

hvala tebi, ete, super je pitanje :)

sad sam već na putu prema krpama, ali tema je izvrsna i daj mi malo koncentracije i vremena jer mi se nešto vrzma po glavi na tragu ovog što je Brka napisala

Bugi, računam na to, hvala unaprijed :)
laku noć:)

Ete, znaš kako mi je curila voda s plafona u kuhinji, sobi, kao da sam vani na kiši. Od potresa je krov oštećen, rupe na krovu, pukotine u stanu, pa curi u stan. Hahaha, i to treba doživjeti.

Odgovor na tvoje pitanje imam.
Nalazi se u "Manifestiranju obilja", Srđana Roje.

Emocija se mijenja mislima.
Baci nov pogled na taj događaj, priču, šta li već.
Važno je šta ti misliš o tome, kakve su tvoje definicije i uvjerenja.
Da li se te emocije nalaze na niskoj vibraciji, ili su visoko na ljestvici.
Emocija je mjerni instrument naše vibracije.
Istražuješ svoje definicije i uvjerenja, preispitaš ih.
Ono šta mislimo kreira emociju.
Može i ne mora biti baš tako kako mislimo.
Do nas je.
Može to biti i ovako i onako.
Mogu tome dat pozitivan, a i negativan predznak.
Mada, ništa nije negativno, niti pozitivno, doslovno... Takvo je kakvo je.
Pa se pitaš, šta tu, točno, mene tako dugo drži, npr...
Uvijek možeš mijenjati svoje misli i uvjerenja, u kojima si zarobljen.

Eto, ete :)))

svatko ko sažaljeva samog sebe (što uopće nije rijedak slučaj)
gradi emociju na subjektu.
bio to objekt ili subjekt, emocija je reakcija na unutarnje stanje ličnosti generirano doživljajem.

Jedna kratka:

Čuješ da netko viče "Zmija, zmija!" i protrneš od straha.
Iz daleka, uplašeno gledaš i vidiš zmiju.
Koja gadna emocija!
(strah, misao, pa emocija na frekvenciji straha... Nisko. )

Zagledaš se malo bolje, a ono konop na cesti.
Olakšanje istog trena kreira drukčiju emociju.
Lagano se naša vibracija diže, nemamo se više čega bojat...

Ete, emocija se može odvojiti, od priče,
novim pogledom na istu, definitivno.

postoji tetra koja titra, titraji stvaraju emocije, sve je mikro i makro

https://www.youtube.com/watch?v=fBMQFaU-HYk

Spoznaja vjere koja dopušta i drugim vjerama da postoje može bit emocija koja odvaja od priče/života u pozadini, oslobađa ?
Ne znam
znam da postoje emocije koje me odvajaju od ljutnje, tuge, boli egai taštine od priče mog života,mogu biti iznenadne pojavnost ljepote, baš kao što te jednog dana mezimac iznenadio poklonivši ti očima cvijet i bar nakratko odvojio od priče tvog života, nije baš primjer jer mezimac je tvoj objekt kojeg kao mali princ svoju ružu njeguješ, opet i da nije cvijeta i dalje bi bio tvoj mezimac,
kažu da je prvi znak psihičke bolesti upravo sljepoća na lijepo, zato je odlazak u prirodu okrjepa i za tijelo i za dušu.

Etee..sviđa mi se u stvari jednostavnost ove slike koja me asocira na nešto čemu više i nisam sklona ali...valjda tinja ipak još ponešto u meni:-)))
Pitanje je toliko kompleksno i dalo bi se tako puno priča ispričati...koliko ljudi toliko ekspresija na tu temu...no...stvar je tako jednostavna...ja mislim da se to ne može odvojiti....a između je cijeli život:-))***

Vezano za onu moju priču, ajmo ovako postavit pitanje:

Kakva bi bila emocija na ovaj doživljaj,
na ovu ulicu,
da, se nismo približili, tada... nakon nekog dužeg vremena?

Uvik bi bila vezana za neugodno iznenađenje!
Kad god bi se zmija spomenula, mi bi se sjetili ove!
I to je to.

Tako je sa svakom emocijom.
Nije to baš jednostavno, kako izgleda.
Ali, može se.

Potrebna je odluka da preispitamo zašto je ta emocija, još uvik tu.
I onda slijedi istraživanje, koje zna iznenadit, samo tako.

To je, takozvano "čišćenje sjećanja" koja nas znaju zakočit, trajno.
Jednostavno je, ali lako baš i nije.
:)

Pretpostavljam da ako čista, nevezana uz objekte emocija postoji onda je ona u jednini, sama sebi dovoljna... . Nešto kao zvukovi i tišina... valjda...

Misli, emocije, ponašanje. To je međusobno neraskidivo povezano i zato emocije ne možemo promatrati odvojeno, kao entitet. Misao ne mora uvijek biti konkretna i vezana uz objekt, može biti i apstraktna, maštanje recimo.

To bi značilo da je svaka emocija zapravo produk svjesnog ili podsvjesnog procesa mišljenja. Kakva će se emocija razviti u nama i kakva će biti ekspresija opet ovisi o mnogo čimbenika, primjerice, o percepciji sebe i drugih, o znanju, predrasudama, odgoju, vjerovanjima, društvenim normama itd.

Emocija usmjerena prema objektu aktivira poznate tragove u živčanom sustavu, ali ne bih sad o korteksu, limbičkoj teoriji i općenito fiziologiji emocija.

Međutim, emocija ne mora uvijek biti usmjerena prema objektu, može naprosto biti naučena. I sad se javlja dilema: Plačem li zato što sam tužna ili sam tužna zato što plačem? Idem li u zagrljaj voljenoj osobi zato što sam sretna, ili sam sretna zato što idem u zagljal nekome koga volim?

Novija istraživanja kažu da emocionalna reakcija ne zavisi od podražaja i samog događaja, već od načina na koji mi procjenjujemo događaje. Naime, pretpostavlja se da univerzalne emocije kao što su radost, žalost, strah, ljutnja, gađenje i iznenađenje zasigurno imaju svoje biološke korijene, no one su ipak jednim djelom proizvod kulture. Drugim riječima, drilaju nas i u tom dijelu naše osobnosti. Vrlo perfidno nastoji se nametnuti što trebamo osjećati u određenom trenutku, daklem, kolektivne emocije. To je zastrašujuće, ali svjedočimo tome svaki dan.

Iako, ako netko rokne s bicikla, u nekome će to spontano izazvati smijeh i zabavu, a kod nekoga sažaljenje i brigu.

Ne možeš uvijek kontrolirati emocije, pogotovo ako ne znaš o kojoj se emociji radi jer ljudi često ne znaju prepoznati i artikulirati emocije, ali možeš kontrolirat svoje ponašanje, pragmatično, na način da se pitaš unaprijed što će mi donijeti ovakva, a što onakva reakcija ili ponašanje. Time kontroliraš sustav emocija koji je izuzetno složen i nedefiniran jednoznačno.

ete, kompleksna tema brate, a ne bih sad pisala traktate (evo i začetak pijezmice :D)

emocije su uvijek lijepe, barem meni, nekako gledam one negativne da zaboravim u memoriji mi ostanu samo lijepe emocije i uspomene…..