Dugi je put......

-----kako odagnati tugu žalost, kako osušiti suze kad netko koga voliš ode.....ima recept?

Bis, nema, moraš odžalovati...

tek tako pitam ...

da mi je znati kako ......da boli što manje...

tama vani, ne mogu ni na vrt..

odvoji vrijeme za tugovanje, ono jednostavno treba postojati jer odnos koji si imala s voljenim/om treba promijeniti svoj oblik.

ako s tom osobom nisi sve razrjesila ili osjecas da nisi - moli se i iznesi sve svoje osjecaje. suoci se s tim kaj ti je taj odnos zapravo znacil. razgovaraj s preminulom osobom koda te moze cuti i otpusti sve svoje misli i emocije. to ti more pomoci da prihvatis i uravnotezis sve svoje osjecaje.

sigurno postoje drage uspomene koje bude lijepa sjecanja. podijeli ih s drugima, pokazi da su ti iskustva s njom vazna.

pozitivne misli, molitva i pjevanje svetih pjesama, molitve za preminule moru biti od dragocjene pomoci.

Ovisi tko je otišao, gdje, ali u principu, tempus vulnera sanat, vrijeme rane liječi...žao mi je.

Draga Bis...rekla sam nekome na pvt da idem spavati ali...ne mogu otići kada si mi ti bolna.
Ko mi tebe baci u sevdah...rekni da se ja sa njim obračunam???

Biserna draga, zao mi je da si tuzna. Neka kroz suze izadje sva bol koju osjecas. Bit ce lakse vremenom. Saljem iskren zagrljaj :*

ne vjerujem vremenu,Yui, još patim za kćerku i mužem i mamom i tatom i ostalima bliskima, mrzim smrt..što dalje od mene i mojih ili neka uzme mene najprije da bu mir....zato i pitam za recept ako postoji.... prat ću ako ko zna..

Pat.hvala ti...

pratiti ću...smotana sam..

Nema pomoći, to će uvik bit tu, samo će s vrimenom manje bolit...

Ne znam.:(

Nije otišao

suosjećam. Niti jedna smrt nije opća, i teško je ne biti na razini pukog nagađanja kad procjenjujemo tuđe gubitke. Ali ljudi smo, svi smo na ovaj ili onaj način doživjeli smrti dragih osoba, i donekle se možemo empatizirati na ljudskoj razini, ako nismo baš totalno cijepljeni na emocionalnosti. Teško je bilo što pametno reći, a ja sa svoje strane želim ti da prođeš kroz bolni period što je prije moguće i da se posložiš što prije.

Žalovanje je proces, i treba ga odraditi da bismo mogli dalje. Psihoanaliza žalovanja govori o nekakvom normalnom periodu od maksimalno jedne godine. Sve što prelazi taj period spada u "patologiju žalovanja" , gdje ustvari ne žalimo za osobom koja je otišla, već je stvar malo kompliciranija.

imam prepisano na kompu i ovo, pa koliko pomaže,ne znam...
"..priznajući da su njegovi istinski demoni u njemu, šaman zna što mu je činiti kad ga emocije svladaju.
Ulazi u stanje svijesti u kojemu doživljava sirovu, čistu emociju, a potom joj dopušta odvojiti se od njegove priče. Kad se emocija raspline, više nema tuge, nego samo plakanje..."
(Alberto Villoldo: Prosvjetljenje, put šamanskog iscjeljivanja)

LIjekovi bez recepta, ili tabletica koja će ti sigurno pomoći......
https://www.youtube.com/watch?v=Aq51z-6npwg

Samo veći požari one manje gase

Način na koji se ja nosim s tim, probat ću ukratko: 1. Kako je onima koji su otišli? Dobro, super, ne moram brinuti, oslobodjeni su zemaljskij briga. 2. Je li bi bolje bilo da te ljude nisam nikad upoznala, da nisu postojali? Ne bi, zahvalna sam na svakom trenutku s njima, bilo nam je lijepo, i fokusiram se na te lijepe trenutke. 3. Da sam ja otišla prva, što bih htjela kako da se osjećaju oni koji su ostali? Sigurno bih da ne budu tužni već da su sretni i krenu dalje

Ufff bis!
Ne znam. Recepta nemam.
Puno mi je dragih, otišlo na onaj drugi svit, zauvik.
Sa osmjehom ih se prisjećam, vjerujuči da bi oni željeli tako.
Uvjerena sam da plačući i tugujući, njihova duša pati i mira nema.
Takvim razmišljanjem, u želji da imaju mir, tamo gdje su, pomolim se i bude lakše.

Volim te, puno, nemam riječi utjehe, već samo mogu pustit suzu, s tobom...

Živjeti kao da je svaki trenutak s nekim posljednji. Bez drame.

*vjerujući

Vidi, bis, možda da isplačeš suze, ne pokušavaš ih zaustaviti.
Isplači se!

Iz tuge se mora šta prije izaći, potraje ona, koliko joj dozvolimo.
Nekako se prisili, na sjećanja vezana za tu osobu i sve dobro iz života te osobe.
Jednostavno ne znam bolje.

Živjet s tim moramo.
Raspadnemo li se, gotovo je.
Još uvik ima onih koje volimo i koji vole nas... Pronađimo snagu. Druge nema.
A kako? Nekako već.

Pazeći na svoje zdravlje, za početak.

biseru moj dragi... nema tu recepta ni tajne... znas ti to... samo se covjek nauci zivjeti sa tugom , nedostajanjem , cinjenicom da oni koji su otisli fizicki nisu tu , ali su dio nas i zive u nama dok i mi zivimo...

zao mi je , jako zao sto to prolazis... :((

Draga Biserna.
Kada ode netko nama drag normalno je da su tuga i žalost sa nama. Ne suši suze, pusti ih neka teku.
Potpuno te razumijem, jer sam prošla kroz takvo stanje i ništa do 'prolaznosti vremena' nije mi pomoglo.
Bol nikada ne prodje samo se stisne kako bi stala u jedan dio tvoga bića sa svim uspomenama na tu osobu.
Budi sa svojim biljkama i životinjama i budi sa sjećanjima. Dan za danom bol će postajati podnošljivija ne zato što je neće biti nego ju prihvatimo i idemo dalje. Moje misli su s tobom.

Hvala, ugodno sam iznenađena o Coco i Etea, stvarno ugodno !!.
Nisam to očekivala, uopće ..uopće ne znam dali sam išta očekivala, pljusnula sam blog iz čiste žalosti,nemoći, korona je kriva što sam vezana još više na kuću.....tu ne treba niš pojašnjavati,zna se sve!
A svima ostalima , ...hvala na grupnom hugu, lakše se diše, bol je tu , praznina se širi, uspomene gomilaju, drama me konstantno prati, zato kao penzička sadim cvijeće, da ublažim njezin utjecaj , prekrijem tragove.balzamiram.
Hvala još jednom , iz srca u srce!