ovo nije blog

Nikak da riješim ovo teško pitanje na zadovoljavajući način.
Sjećam se da sam jednom plakao od smijeha, a onda sam postao tužan kad sam shvatio da plačem. Ma ne znam da li se razumijemo. ali to nije ništa novo:P

Ovo prvo.

Koji je smisao plakanja, Đimbo?

I kaj je starije, plač ili tuga? Meni to nije jasno.

imaš pola sata da to riješiš, onda uzimam test. što si riješio, riješio si. poslije nema plača, ispod pokrivača.

Ne filozofiraj, ete.

nije to filozofija, Đimbo. To je za mene ozbiljno pitanje koje zahtjeva razrješenje na znanstvenoj razini:P
Previše stvari uzimamo zdravo za gotovo.

Slovko će ti to objasniti. (Ili Tazi).

Slovko može samo delat na groblju kao baba narikača,a Tazija ionak nitko ne shvaća ozbiljno. Sumnjam da taj ima bilo kakve emocije, osim povremenog bijesa...:P
Dobro,obrisal bum blog, vidim da je moje pitanje prezahtjevno za razbibrižne umove:PP

Jutar!
Onda se necu ni truditi:-)))**

Postoje neurološka istraživanja koja su navodno pokazala da svijest kaska za reakcijom tijela. Čak i za voljnim pokretima. Delay se mjeri tisućinkama sekunde, doduše, ali ispada da ...je nekaj tu dosta čudno...:P

Jutar, arapo:)
Samo se ti potrudi slobodno:) Nebum obrisal blog, nego bum ga samo maknul kad mi dopizdi...:)))
Ne znam ja niš,samo mi se stalno vrte neka čudna pitanja u zadnje vrijeme.

Dobro ..ti si stari ..dragi filozof i ja te skroz razmem:-)))
Kod mene je tuga koja more trajati puno dulje nego kaj suze počnu teći...ali..postoji trenutak kada u tren kada čujem neku pjesmu ..krenu suze da na to uopće ne mogu utjecati!
Kada se smijem ne teku mi suze nego..kažu ljudi....frcaju .Zbog naočala mi to radi problem:-))**

sa ovom rečenicom, draga arapo,si pogodila "u sridu":".postoji trenutak kada u tren kada čujem neku pjesmu ..krenu suze da na to uopće ne mogu utjecati!.."
o tome pričam
Postoje uvjetovanja na razini tjelesnog, u tom je stvar. Plakanje je donekle postalo uvjetovani refleks. I sklon sam vjerovati da je tuga, bar u takvim slučajevima, samo sjećanje na reakciju s kojom je u prošlosti bila povezana, ne znam jesam li jasan.
1.trigger:Pjesma koja zbog nekih asocijativnihr razloga izaziva suze-
2.odgovor tijela: suze dolaze automatski-
3.razina psihe:tuga se nakalemljuje naknadno, povodom suza koje izmamljuju sjećanje koje ih je uvjetovalo

Jako dobro razumijem kada..na žalost ..previše toga vežem uz prošlost i ...često mi se desi takav trenutak.No....ne mogu reći da su sva sjećanja na koja plačem tužna ali su u svakom slučaju uvjetovana...dobro zboriš:-)))

"...svijest kaska za reakcijom tijela.. .",
da ovo nisam vidila, nebi sad reagirala.
Naime, na jednoj duhovnoj obnovi, rinnovamento spirituale, u Italij, prije 15-ak godina,
sam se baš to pitala.

Naime, bilo nas je oko 2000, prisutnih i na samu pojavu karizmatične časne sestre,
plač nisam mogla zaustaviti...ne znajući zašto plačem, uopće.
I šta je najznačajnije, prišla mi je, vani, kasnije, zagrlila me...OMG.
Vani nas je bilo toliko, da više uopće nisam mislila na nju, dok se mnoštvo oko nje guralo...
Iznenadila me, blagoslovila i zagrlila.
(Imam sliku tog zagrljaja)

Mazo...taj trenutak sam i ja jednom dozivjela ..ali...to sveto mjesto i Misa su na posebnom mjestu i pouzdano znam da se tamo nešto drugo dešava jer nikada nigdje nisam tako reagirala..ber što se tih vjerskih stvari tiče.To je plač koji se ne može objasniti ni zaustaviti slobodnom voljom..stane kada je nešto..ne znam što ..gotovo.Kod sebe sam to nazvala egzorcizmom:-)))

Bože sačuvaj!
Arapo, arapo... J
Ja sam to doživila kao neko olakšanje, jer sam dugo bila u nekoj poziciji nemoći.
A kako se tako nikad nisam osjećala, iznenadila sam se.
Tražila dam odgovore svuda... U svim duhovnostima, religijama... Ma u svemu.

Nisam našla.

I, da... Nisam plačljivica.
Možda sam nesvjesno dozvolila da budem.
Napokon da se isplačem... Ha, ete, šta ti misliš!?

Ma ovo zadnje sam se šalila ..pa vec znaš kak reagiram.Da..i ja sam se puno bolje osjećala...isto nešto za teško objasniti:-))))

Ja sam ti pažljiva kad se o izgovaranju riječi radi.
Riječi su moćne, doslovno.
S tim uvjerenjem živim od kada znam za sebe.
Uvijek sam se loše osjećala, u blizini ljudi koji ih nisu birali.

I to je bilo nesvjesno, a sada je svjesno... Ete, čuješ li ti nas, ha?

Idem ti, arapo, ća :**

U stvari ..bolje da objasnim!
Imamo prijatelja u Kopru koji je dir.jedne velike firme ali i vjernik i lutalica ...istraživač...dugoprugaš...i tako je čovjek lutajući na jednom brdu pronašao temelje i male djelove neke stare crkve.Dao si ej truda i pronašao stare zapise i crteže na kojima se vidi kako je crkvica izgledala i uz pomoć malog broja ljudi ...sagradio novu i prekrasnu crkvu koja je tako daleko od prvih kuća da ne znam da li je itko tamo nekada i živio u blizini.Autom smo dosta dugo išli a onda u brdo 4 km pješke a brdo tako strmo da i ručnu moraš dignuti po koji puta.
I...nas desetak ljudi je otišlo gore i održana je Misa pod kojom sam ja počela iznenada plakati na sav glas i otišla sam van i jako plakala.Adrijano mi je rekao da se to često znalo desiti novim pridošlicama.Jako sam sretna što sam to doživjela.

Ok...ne znam kaj se ovih dana dešava ...no...u buduće ću birati riječi kada sa tobom razgovaram...primljeno na znanje!!!

Neee, arapo :**
Malo sam se nespretno izrazila... S tobom nema veze...

ne placemo sto smo tuzni, nego sto smo ruzni, a lijepi jesmo….

Postoji plakanje od srece (doduse ne znam kad mi se to zadnji put dogodilo ) , postoji plakanje od tuge ( i tu tugu nosim u sebi , ali ne placem ) , postoji plakanje od nemoci ( to mi definitivno izazove suze ) , postoje suze zbog rastanka ( i tu mi suze krenu a da nisam svjesna kako placem ) , postoje situacije kada te dotakne necija tuga , briga , nemoc ( kao prije par dana kad sam slusala svoju dragu prijateljicu i sve nevolje oko zdravlja koje je prosla sa sinom ) ...i tako primjera je bezbroj ... ono sto znam je da suze donesu neko trenutno olaksanje , ali ne odnesu tugu...

dobro jutro svima, ajmo bez tuge u ovaj dan... :)

e zaboravih reci da cesto placem od smijeha... a jednom mi se dogodilo da sam plakala nakon sexa , zato sto je bio predobar ... a to je vec smijesno , cuj jednom ? ...sad cu zaplakati od smijeha.. :)))

Hahaha, oči, ova je dobra :)))

Oči je zakon :***

:)))))))))))

Ja plačem dok režem luk.
I ako mi krema za lice dodje do oka isto plačem. Pa nisam tužna.

Ranije se znalo desit i ako sam ljuta jako. Više ne.
Sad plačem malo samo ako gledam djecu malu kad su super slatka i nešto znaju. Ako nisu/ne rade niš onda ne plačem.
I na Titanic se još znam rasplakati, Mostove okruga Madison..to je to.

Ali mislim da je plaka je super. Onaj osjećaj kasnije je odličan. Plakanje je neš kao onaj ventil na pretisu. Ili kad se brana digne da ne ode sve u pm.

A ja ne plačem više vjrj zato kaj mi se prag tolerancije na sranja za rasplakat se pomaknuo.

A šteta malo. Čak ni jako naporan trening nemre izazvati onaj osjećaj praznog relaxa kakav bude nakog ridanja.:)
U pubertetu sam imala vrhunski weltschmerz.
.

Al za to (da bude super kasnije) baš treba jako plakat. Sudbo kleta i sve kaj ide :)

Muškarci su me isto znali rasplakat. Ali je to bilo onak..mješavina ljutnje i manipulacije.
Da, znam..to nije bilo lijepo od mene.

Treba i tu pazit. Ima junaka koji baš na suze popizde jako.

Pizda im materina:))

To bude nezgodno. Kad jednim okom plačeš a drugim trebaš gledat di je neš čim ga možeš opalit ako krene naopako.

Tak da..plač ne nikad blizu muškarca ako je on razlog. Može kad je film i slatka djeca kad neš brljave. To je isto malo manipulacija (gle kak se dam raznježit), ali je ok.

Hahhah,boža,ti si baš nabrojala dosta toga.... i prikladan savjet iza toga :))

no da, hvala dragi namjernici, hvala na prilozima. Ispada da je olakanje vrlo polivalentna reakcija i svaku različitost poštujem. Međutoa, temeljni problem koji me muči nije riješen.
Za mene je plakanje i dalje ekskluzivno povezano s tugom, i u tom smjeru ide moja aporija. Ne plačem ni od nemoći, niti od seksa, niti nad filmovima, ali razumijem da su žene razradila tu igru na svoj način. Zanima me plač u tišini i bez publike.

introspekcija mi nije donijela zadovoljavajući zaključak. Nekad mi se čini da plač plače mene, a ne ja njega.
Namaste, dobri ljudi:)

posebno su mi zanimljivi prilozi male maze i arapo.
Da, često se događa da ljudi plaču u prisustvu karizmatičnih osoba. To je svakako vrlo zanimljiv fenomen, nedovoljno istražen, a još manje objašnjen.I sam sam nešto slično doživio.