Sutra je novi dan

Destiny grants us our wishes, but in its own way, in order to give us something beyond our wishes.Johann Wolfgang von Goethe
Vjerujete li u sudbinu? Većina ljudi kada čuje ovo pitanje pomisli da je vezano uz ljubav, no ja vas pitam vjerujete li u to da imate izbor u životu.
Eric Bern u jednoj od svojih knjiga o transakcijskoj psihologiji opisuje igru koju ljudi igraju u zrelosti i koja se  zove "hipoteka". ukratko, u našem društvu čovjek ne može postati muškarac dok ne uzme kredit za kuću, ne dođe u dužničke obaveze i ne uloži sav svoj radni vijek da bi podigao djecu. Oni koji su bez hipoteke smatraju se nemarnim, božanstvenim, sretnim, ali ne i stvarnim ljudima. Većina dobro organiziranih društava omogućava mladim ljudima da se stave pod hipoteku  i tako nađu smisao života. Inače bi mogli cijeli svoj život provesti tek tako, zabavljajući se i uživajući, kao što to još uvijek ponegdje i čine. U takvim je društvima vrlo teško razlikovati pobjednika od gubitnika.
Kao što u zadnjem Matrixu Neo kaže Arhitektu 'problem je izbor'. Dal stvarno čovjek ima izbor? ili smo uvjetovani i sudbina nam je jednostavno da postignemo ili ne postignemo cilj koji su nam usadili još u djetinjstvu. U krugu ljudi u kojem se krećem postoji jasna definicija uspjeha. Uspjeh je naći dobro plaćen posao, zaraditi dovoljno da kupiš dobar stan i auto, naći mladu zgodnu ženicu koja će na sve to past i koja će zbog tvog društvenog statusa koji imaš u tom trenu, u tebi vidjeti boga. Izroditi s njom četvero djece. Imat cijelo vrijeme ljubavnice sa strane, pokrenut privatni biznis, ubaciti se u politiku, ubit ženinog ljubavnika i njoj opaliti par šamara. Dat par donacija nekim društvima i udrugama s kojima si imao veze. Kad ti žena ostari ostavit ju i oženit mladu zgodnu ženicu koja će  u tebi vidjeti boga....
Naravno tu ima par varijanti, ali uglavnom one ne rade neku bitnu razliku.
Koja je alternativa? Naći posao koji je loše plaćen, ali u kojem uživaš. Slomiti srce roditeljima, rođacima, svima koji su u tebe polagali nade da ćeš postati uspješan biznismen, jer naime 'svi su se oni odricali za tvoje dobro a ti sada to olako odbacuješ'. Pronaći djevojku koja možda nije kandidatkinja za Izbor Miss svijeta, ali ima soli u glavi i možeš pričati s njom. Slušati preseravanja tipova koji su odabrali gornje navedeni opis. Biti sretan.Na kraju jedino je pitanje valjda što osoba stvarno želi, ali što osoba stvarno želi sad, ne za 5, 10 ili 30 godina. Dal uopće neko može svjesno odabrati nešto s čime ide protiv svih, a ostati normalan?

Ovako ili onako


Na šestome broju, iza teških zidova, starica na prozoru gleda.
Gledam i ja, isto što i ona. Vidim i ja, isto što i ona,
Al' ona s iskustvom, a ja bez njega.
Vrvi, žamori, bruji Zagreb u jutro.
Nadmeću se prijatelji, znanci, ljubavnici u pričama, lažima , ogovaranjim,
Za samo sedam kuna.
Približava se on, a s njime i igra zvana izmicanje pogleda jer znamo se,
A ne znamo se.
Gledajuć druge hvata me dilema da'l da sudim lica svojim očima i'l da ...
(opet prolazi on meni ledjima)...postanem njihov svijet,
gdje bivam sebi prkosno daleka.
More li tu, sada, nekog ista pitanja, il' su lica ponosno sama sebi dovoljna.
Eh, da mi je uzet trunku tog ponosa, bez osjećaja krivnje,
Biti «ja» bez odgovornosti prema drugima, prema bližnjima.
Što je moj cilj?
To je moj cilj.
U mladosti biti kao «starica».
Strah me da će mi za to trebati bar 50 godina.

Zato su svi i podivljali i pokušavaju dostići slike iz američkih filmova. Tko voli nek izvoli. Nadam se da ćemo mi, kojima to nije životni cilj u Noevu arku.

ono što se zove bolest mase je jebena stvar...i ima strašno dobru podršku - medije...

a rodiš se i umireš sam...pa zašto ne bi i živio sam? odnosi nisu pretapanje u drugu ili više osoba, odnosi su usporedno življenje.nekad toliko tijesno povezano da izgleda nerazdvojivo. ali ni jedan oblik isprepletenosti, postajanja i primanja nečijeg djelića života nije zdrav. mi nikada nećemo moći biti naš muž/dečko/mama/tata/prijatelj...ali će naš život sa tim nekim moći činiti jedan zajednički život koji se (uvijekuvijekuvijek) sastoji od dva ili više različita života...tako nekako...
dakle, sami biramo, odlučujemo, griješimo, povređujemo,... samo mi znamo sve svoje poraze i pobjede...a to je i više nego dovoljan dokaz da ne da možemo odabrati ono što stvarno želimo (sada ili inače), nego to moramo napraviti želimo li normalno (a to je isto relativan pojam:)) funkcionirati.
bolje ići protiv drugih, nego protiv sebe...na kraju nam tako i tako ne ostane nitko...osim nas samih...:)
uf...
:)