Sjecanja na Tebe...

U ranu zoru, zoru, zoru,
kad svane dan,
ja idem kući sav nakresan,

srecom apartman odmah do "beertije ".

Muzej Mamurluka Preradovićeva ul. 8,

Muzej Prekinutih veza je na gornjem gradu .
dosta zanimljivih i smjesnih prica.

Ako odeš, nema veze
znam još neke razloge
da postojim i bez tebe
i da živim za sebe

Žena

Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uočava lako,
a čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje luđe stvari:
sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.

Lope de Vega

Vidim te kako piješ vodu iz fontane
sa tim dječijim plavim ručicama,
ipak ne, ruke ti nisu dječije…
samo su malene,
a fontana je u Francuskoj
tamo gdje si mi napisala posljednje pismo,
na koje sam odgovorio,
ne dobivši više nikad ni glasa od tebe.

…Pisala si pisma sa suludim pjesmama o
ANĐELIMA I BOGU, veeelikim slovima,
i o tome kako si znala poznate face iz umjetnosti
i kako ih je većina spavala s tobom.
Odgovorio sam ti…, u redu je,
samo naprijed, živi sa njima,… i nisam ljubomoran
iako te ja nikad nisam dotakao, vidio….
Bila si mi blizu jedanput – u Nju Orleansu,
– par ulica daleko, ali te ne upoznah, ne dodirnuh.
… I tako si ti nastavila sa facama,
i pisala mi o facama
i, naravno, kako si provalila da ih
njihova slava više zanima nego prelijepa djevojka u njihovom krevetu
koja im se daje, a zatim se budi rano ujutru
da bi pisala, veeelikim slovima, pjesme o ANĐELIMA I BOGU.
…Rekoše nam da je Bog mrtav,
ali slušajući tebe posumnjah u to…

Možda zbog VELIKIH SLOVA.

Bile su to najbolje pjesme koje sam čitao, a da ih je žena pisala,
i sve vrijeme sam davio izdavače, urednike,
“Štampajte je, luda je možda, ali i čarobna takođe.
Nema laži u njenom ludilu.”

…Volio sam te
onako kao što čovjek može jedino da voli
ženu koju nikada nije dotakao,
kojoj samo piše, i čuva njene fotke….
Možda bih te volio i više
da su došli dani u kojima bih sjedio u nekom sobičku
i savijao pljuge, slušajući zvuke tvog piškenja u kupatilu…
ali oni nikad nisu ‘došli’.

…Pisma su bivala sve tužnija.
“Ljubavnici” su te redom odjebavali.
Malena, odgovarao sam ti,
“Ti ljubavnici sve odjebu, sve sem sebe – prije ili kasnije.”
Nije pomoglo.
Pisala si mi da imaš “klupu za plakanje”
i da je pored mosta
i da je most preko rijeke…
…Kako dolaziš do te klupe svake noći
i oplakuješ sve one koje si voljela
a koji su te povrijedili, ostavili.

Pisao sam ti – ali odgovora nije bilo.
Prijatelj mi je javio da si se ubila
3 ili 4 mjeseca, nakon toga.
Da sam te upoznao, znam da bih te povrijedio,
…ili ti mene…
Najbolje je ipak ovako.

Čarls Bukovski

Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve...

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

sjaj u travi - william wordsworth

Staza kojom nisam pošao - Robert Frost

Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.

Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.

Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.

Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.

preveo ; Ante Tomic

baš lijepo da malo upoznaješ zagreb i njegove noćne sadržaje! a u toj birtiji se baš sluša dobra mjuza...a ima i pravih komada! zagrepčani obično misle kak samim time ak žive u zagrebu ne moraju obilaziti kultna mjesta i imati društveni život koji im se uglavnom svodi na 1.2.3.i 4 program (pri tome je najdraži 3. i 4. rtl ili nova sa sapunicama)!