Sedamnaesti kolovoza

TORTA

(Pukotinā ima svaki život,
Kroz koje bližnji radoznalo zure
Motreći naše dane što se žure.

I tako ništa nije posve naše:
Mi srčemo taj život kao vino
Iz tuđom rukom uprljane čaše.

Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj duši, i biti nevidljiv –

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Nečujno vali jedne ponornice.
D.Cesarić)

Ovih dana pucam po šavovima. Pripovijedao bih nekom, razmijenio misli, ali baš nikog, nikog oko mene nema. Sestra mi iz Zagreba piše u poruci:
“Ja mislim da je imati kreativni outlet apsolutno ljekovit za dusu, a meni je tvoje pisanje oduvijek genijalno”.
Odgovaram joj:
“Posve sam u drugom filmu. .Pisanje godi,ali iscrpljuje i oduzima puno vremena ako želiš pisati na respektabilnom nivou.A ne mogu od toga živjeti čak i da objavim nešto. Moja prijateljica S.J. je objavila vrlo solidnu zbirku pripovijedaka pa joj je izdavač umjesto novčane naknade uručiio brdo tvrdo ukoričenih izdanja i poručio joj da ih sama prodaje”.
Ona je uporna:

“Ali otvoriti se na način da svoja djela pustiš u svijet, makar i pod pseudonimom, ti daje slobodu da ne budes određen samo svojim životom i onim što ti je zadano rođenjem i odrastanjem i svime sta nas oblikuje i čini”.

Dobro je poznavajući i jasno uvjeren kako neće tako lako ispustiti svoju argumentaciju odgovaram da je to što mi govori filozofija koja se najvećim dijelom kosi s mojim viđenjem i osjećanjem stvari. I to kosi na način da me bolno podvaja. I s namjerom da prekinemo iznosim naizgled potpuno nepovezanu poznatu sintagmu pok. Torte dok je još bio na životu:

“Pobijedit ćemo”!,

a onda asocirajući se na njega kratko joj ispripovijedam anegdotu s Tortom dok je bio ročnik u ondašnjoj JNA zgodno iskoristivši priliku da iznesem i drugu i posljednju Tortinu prevažnu životnu sintagmu:

“Torta je bio u pješadiji JNA šezdesetih dvadesetog stoljeća kad je ta bila u punom zamahu i često izvodila neshvatljivo opsežne i skupe vojne vježbe. Torta je za vrijeme obuke izvodio svakakve nepodopštine dok oni tamo konačno nisu ustvrdili da je “luđak” i otpustili ga kao trajno nesposobnog. Dakle odvijala se dugo planirana vojna vježba od “kapitalnog značaja” i njegov je vod puzao po šikari pod punom ratnom opremom. Iznad su nadlijetali migovi. Oponašao se rat u punom smislu s napadima neprijateljske vojske iz zraka.I dok su drugi puzali i zavlačili se gdje su već stigli pod budnim okom nadređenih JNA profesionalaca visokih činova, i dok su avioni silno i nisko nadlijetali, Torta se usred svega nonšalatno osovio na noge, mahnuo prema nadglednicima i organizatorima vježbe izdirući se na sav glas:

“Opasnost je prošla.To su naši”!

“Zašto te bas Torta danas toliko uhvatio”?, bila je već obeshrabrena”.

“Jer je rekao “da ćemo pobijediti”. I pritom u tu svrhu jamačno misleći tek ako se ne budemo rasipali na nebitno”.

Malo kome za života uspije da tek s jednom ili dvije sintagme učvrsti trajnu percepciju o sebi na sve koji su ga poznavali. Ili barem one koji su razumjeli.
A Tortina priča ide otprilike ovako. Teško da se itko sjeća zbog čega i od kojeg trenutka je dobio taj nadimak.Zbog sladostrašća i proždrljivosti zasigurno ne, ta jedino što je on stvarno “jeo” čitavi svoj život bile su cigarete. Navodno i sedative koje je gutao “na šake”. Prije će biti, samo nagađam, da je nekad davno u djetinjstvu ili mladosti učinio da svečanicima ispari pred očima,čisto iz hira, središnji simbol njihova rođendana, vjenčanja, nekog važnog jubileja ili tome slično. To bi svakako bilo u njegovom stilu.
Koliko je život prožet paradoksalnostima, tako razvidnima u sudbinama onih koji se naglašeno izdvajaju iz prosječnosti i mase, najbolje svjedoči to da je on, Torta, introvert par excellance, bio privatni ugostitelj, vlasnik malog restauranta, toliko malog da je najveći dio posla obavljao samostalno. Od knjigovodstva, kuhanja pa do, rekao bih, onog njemu najnesvojstvenijeg - posluživanja gostiju.
Čudesna je i nevjerojatno iznenađujuća bila njegova opsjednutost tenisom. Ta Torta je bio sve prije nego sportski tip. Treba napomenuti i to da u njegovom rodnom i prebivališnom mjestu u osamdesetim godinama prošlog stoljeća nije postojao nijedan jedini pravi teniski teren. Na starom asfaltnom rukometnom igralištu punom pukotina iz kojih je izbijao korov Torta bi po sredini razapeo mrežu i svakodnevno s cigaretom u ustima i reketom satima prebacivao starijoj kćerkici s druge strane zelenožute loptice. Takva je buktjela u njemu strast za tenisom. Kad je djevojčica osnažila i primila od samog Torte one osnovne elemente igre plaćao joj je privatne sate s profesionalnim trenerom koji je barem tri puta morao doputovati s ne baš zanemarne udaljenosti. Tija je na kraju ostvarila respektabilnu sportsku karijeru, a živeći s tenisom od malih nogu izvrsno se osposobila da u veteranskim danima podučava druge i živi od toga. No Torti su se podsmjehivali, kako onda tako i za cijelog njegovog života. Sreća je bila u tome da njega zbog toga nije ni najmanje bolio kurac. Kao što ga nije bolio ni zbog priča koje su kolale mjestom da je njegov lokal najveća postojeća trovačnica u Dalmaciji. Jest da je njegov restaurant, kao jedan među četiri u nizu na zapadnoj obali, uvijek u odnosu na ostale bio poluprazan, često i prazan, ali kako bi i moglo biti drugačije kad je sve poslove u njemu obavljao tek uz pomoć jedne kuhinjske radnice - Torta - sasvim sam!
Umro je prije šezdesete, njegov restaurant naslijedila je mlađa kćerka koja ga vodi vrlo uspješno i ne zaostaje po broju izdanih ručkova i večera za ona tri lokala do njezina.