Sedamnaesti kolovoza

POJEBI JE DOK JE TOPLA!

Prvo što učinim nakon buđenja, a buđenje mi uvjetuje potreba za noćnim mokrenjem, jučer već u 3.20, a danas, bolje, u 4.25, jest popiti čašu od blizu 4 dcl (mjerio sam jednom) vode sa slavine. Voda je prilično ohladila i lakše ju je ispiti nego do prije desetak dana kad je bila topla i bljutava ma koliko da je prije pustio da isteče. Možda je to zdrava navika, možda jedna od onih koja će me voditi do dugovječnosti? Ne dao mi Bog! Koji bi to PTSP-jevac poželio!? Nama je u najmanju ruku kao Jesenjinu:

“U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmijan i tih najveća je umjetnost na svijetu...”

Nataša je znala sve o tome, bila je fiksirana na probavni trakt i upoznata sa svim potencijalnim blagodatima i štetnostima koje mu pogoduju - ili pak prijete. To joj je bio “forte”, svaki bi razgovor navodila na to područje kako bi ostavila dojam na sugovornike. Bila je nevjerojatno tašta i intelektom ograničena osoba, ali tko bi joj mogao išta zamjeriti!? Sedam punih godina sa mnom bilo joj je kao što bi joj jamačno bilo uz Jesenjina:

“...Draga moja, draga moja,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol...”

I sve što bih u svoju obranu mogao iznijeti uvijek bi ni manje ni više bili jedino gore navedeni stihovi. Stvarna, velika poezija, ima tu moć da zahvaća iz univerzalnog i proriče individualnom.
Daleko od mene bila čak i pomisao da je Jura Stublić bio pjesnik, daleko još više sa svojim stihovima u kojima govori “da bi dao milijardu dinara za jedan okus prvog poljupca”. Ja za taj okus ne bi dao ni da mi ga plate. Jer u onu koju sam prvu poljubio nisam bio ni zaljubljen, a k tome je iza 2 ujutro, sasvim razumljivo, imala loš dah.
Ali bih skupo platio za jedan ponovni doživljaj, makar trajao samo jedan trenutak, atmosfere koja je nekad vladala u našem bivšem zimskom mjesnom kinu. Predstave su se davale svake večeri od 19.30h i nevelika dvorana uvijek je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.
Gradić se u to vrijeme naveliko izgrađivao, a bauštelcima iz Bosne odlazak u kino bio je izlazak. Pored njih publika su bili srednjoškolci, dijelom i stariji osmoškolci, i strašni mjesni primitivci svakakvog tipa. Među svim takvim posjetiteljima nisi mogao vidjeti intelektualca čak i da se je se platnu projektirao “Građanin Kane”. Kino od 19.30h bilo je opasno i ludo mjesto uvijek s istom publikom u kojem se pušilo, u kojem je barem trećina iz publike bila već prije početka projekcije dobrano pijana, u kojem su pojedinačni glasni komentari na “dojmljive” prizore bili uobičajeni i česti, u kojem se prdilo utiho i gromoglasno, a tad na oduševljenje sretnika kojem je to pošlo za guzicom i onih njemu dovoljno udaljenih da ne osjete smrad iz crijeva, u kojem se je jednodušno pljeskalo Bruce Leeju kad je spretno i nemilo štemao protivnike u borbi, masturbiralo u prvim redovima na projekcijama erotskih filmova i krvnički prijetilo kino operateru kad bi fiilm zaštekao, što se je događalo prilično često. Na prvu bi se dalo upitati pa čega u tome ima da bi bilo vrijedno Stublićevih “milijardu dinara”!?: odgovor ćete uskoro doznati, molim za samo malo strpljenja. Iz vremena “zimskog kina” najbolje pamtim tri situacije koje su na mene ostavile najsnažniji utisak. Prvu sam shvatio tek naknadno jer mi je bilo samo dvanaest godina a pubertet me još nije bio ni dotaknuo. Davao se je hongkongški akcić u kojem se je glavni junak bez jednog trenutka pauze puna dva sata obračunavao sa svojim neprijateljima, koliko se sjećam radilo se o nekakvoj osveti epskih razmjera, a u jednom trenutku je to učinio na savršeno atraktivan način onda kad mu se je stradanje činilo gotovo izvjesnim. Nalazio se je, naime, na tlu, gotovo svladan, i kad ga je najljući i najsposobniji protivnik iz skoka imao dokrajčiti ovaj mu je krajnjim naporom odozdo čvrsto u šaku stisnuo mošnje, netom čemu je našem spretnom junaku između prstiju procurila žuta žitka smjesa. Magdalena, najrazvijenija djevojčica iz mojeg razreda koja se je tad nalazila u istom redu nekoliko sjedala od mene toliko se je pokidala od smijeha na tu scenu da sam je morao zatražiti nakon predstave objašnjenje. Vi ste razumjeli dakako, ali meni, još uvijek dječačiću, u tom trenutku nije bilo ni najmanje jasno što se je zapravo dogodilo. Kao tada ni to, priznajem sad, sadržavaju li uopće muškarčeva jaja u svojoj unutrašnjosti - “ispod ljuske” - žumanjak.
Druga je bila kad je Nikša, mjesna luda, ali nikako nepametna, na kadar krimića u kojem policijski tim razgrnuvši platno krijumčarskog kamiona otkriva ispod ogromnu količinu zapakiranog i prešanog smeđeg praha gusto naslaganog u unutrašnjosti poput opeka, lucidnom i brzom reakcijom ispalio na sav glas :
-“ Droga Portorož!”
(Ne znam sjeća li se još itko da je, kako bi to danas izrazili, “Droga”
iz Portoroža u Sloveniji bio najpoznatiji jugoslavenski brend začina i začinskog bilja koji se je tada svakodnevno reklamirao na JRT-u.)
I treća situacija, u kojoj je opet Nikša odigrao glavnu rolu, dogodila se je za gledanja jednog mučnog trilera u kojem, glavni junak, detektiv s već nedvojbenim osjećajem što bi unutra mogao pronaći, provaljuje u stan neke lijepe mlade žene čije beživotno izmrcvareno tijelo leži, kao bačeno, u neprirodnom položaju odmah do kreveta. Nikšina lampica u pravom trenutku ponovo se pali dok trepneš okom - i on glasno poručuje policajcu na platnu:

-“Pojebi je dok je topla!”

Naše “zimsko kino” u tim vremenima je bilo samo pakao izvana. Takav da zasigurno ne postoji patnik koji ga ne bi izabrao radije nego oganj i probadanje onog unutarnjeg.

i, sve je to izmisljeno?

Naravno.

Kul.

Da je kojim slučajem istina, rekla bih da imaš oko 60 godina, ili više..

15 manje, ali to je nebitno za razlog zbog kojeg sam na Iskrici. Važno mi je da imam publiku koja će čitati moj blog. I prijateljstvo naravno s osobama bez obzira na spol, nacionalnost, vjeroispovijest itd.

Jesi li ti nekada imao nick Drmax?

Nisam niti mi je taj nick poznat. Nikad se nisam susreo s njim. Možda je pisao u sličnom stilu, nemam pojma...

šuti i piši ;-)

Na zapovijed! Nadam se da ću sutra imati vremena nešto opaliti(ne u smislu spolnog općenja da izraz ne bi naveo u zabludu).