ovo nije blog

meni je ok, uglavnom
Osjećaj važnosti je dosta zajebana stvar. Srećom pa sam tu fazu dječjih bolesti nadrastao i prerastao. Ali to je stvar godina,i pomoći odozgo, vrsta milosti koju i nisam možda zaslužio.
Volim neiskvarena bića. Nepogrešiv u procjeni u posljednje vrijeme.
Ne sudim nikome.
Volim pivu na 10 celzijevaca.
Vjutro si mrknem tri čaše tople vode, i di ćeš bolje.:)
Kakam uredno, sve je pod kontrolom.
Ti koje više nema u mojem životu, kako li si ti? Kakaš li uredno? Jel te safatla corona? Jel ti potres načeo kuću? Jednom ćemo opet biti skupa, u prostoru beskrajnom, u gustoći koja tebi odgovara (denzitet broj dvanaest:))
Razmišljam koju pjesmu da stavim? ja bi nekaj gđe su pauze duge, a glazba rijetka:) Nemrem nać niš takvoga.
Rađamo se sami, i umiremo sami, kažu. Sad nam ni to ne daju. Umire se S KORONOM:P

Ufff.....denzitet ti i nije loš...ja nekako imam osjećaj da je moj 1...jedan...jedna .....jedno...i nema više.Nisam baš sigurna da li je to bliže zatvoru ili proljevu...da prostite vi koji ste malo gadljiviji i nemate ovakve pizdarije.Etee...sorry..malo me nekaj pere:-))))

reci sve kaj ti je na duši, draga:) volim ja tebe, i ti to znaš. Na jedan multidimenzionalni način. :)

Ja sam postojan kao klisurina. Drugima više nisam važan, ali sebi sam najvažniji!

Uvijek prvo komentiram, a onda (ako je kratak) pročitam blog! Da sam znao da je tolko dosadan ne bih čitao.

Etee...lovim ja i tebe i ti to znaš na neki...a ko bi znal koji način..no..čudan u svakom sličaju:-))**

arapo kenja (ko i uvijek).

forde, ti si neodgojeno dijete.

Lijepo... i bez obzira što je naslov "neznam kaj da velim", rekao si puno. Zrači (zračiš) i ti nekom čistoćom... i vjernošću. I izbor glazbe (nepronađene ) je prikladan....Dobre su pauze, daju mir i bolju koncentraciju na glazbu.
Ma neće nam valjda prikeljiti tu "koronu" za posljednje sate?

Umrijeti ću kad ja hoću i kako ja hoću.
:))

Fato, draga si:)

hBS, u to ne sumnjam. Ti si svoje čakre otvorio:)

Odredio sam živjeti 120 godina.
I biti do kraja (i do jaja) na blogu.
;)

Zračiti ću ljubav, empatiju i milisrđe iz svake svoje molekule.
:)

Još se može to otvoriti.
Imam dobar alat za otvarati čakre.
Čakrija se zove.
:)))))

Fato, pa ete nije čist ni kada se opere!

Meni je to čudno s alkoholom. Prije sam mogao (i volio) kad bih ugledao dno boce, jer je to bio znak za otvoriti novu.
Nije bilo bitno što je, bitno je bilo da su maligani bili tu, spremni da me obaviju svojim parama.
Već dugo jako rijetko popijem nešto (što je malo ono čudno jer sam u zemlji gdje je alkoholizam jedan id glavnih dijelova turističke ponude i gdje je to u domeni narodnih običaja). Ne znam zašto je tako, ali jednostavno mi ne paše, zapravo imam osjećaj da mi se iznutra sve pobuni.
Jedino što mi paše je kad sam baš fizički premoren popiti u par gutljaja Murphy’s.
Jako dobro pivo (Guinness me se nije dojmio, Beamish tako-tako) a i to je naše, iz Corka :)

Pretprošlu godinu zpoznao sam bračni par, Teksašani iz Austina.
Ok ljudi. U jednom trenutku pitam ih zašto su baš odlučili na odmor u Irsku (pitao sam ih za podrijetlo jako puno Amera su podrijetlom Irci; dođu prvi put ovdje da upoznaju zemlju svojih praprapradjrdova&baka), ali ne; oni su čisti Ameri, tj posebno naglašeno Teksašani i došli su ovdje isključivo da se izopijajundilhem zemlje.
:)

Upravo čitam knjigu "Voljeti otvorenih očiju"... Yorge Bucay, na neki recimo jednostavan ali moderan način priča o "otvaranju čakri". Možda prije korone konačno naučim voljeti :-). Ma šalim se....Znam ali neću :-). I to se šalim :-). Knjiga je dobra, preporučam.

* izopijaju diljem zemlje
:)

pivo je prana:)))

a prana je moja jedina hrana:))))

volim ljude, prije nego susjeda:)))

... I na znanje HBS-u ...pred 2 godine sam bila u Irskoj... recimo turistički, ali nije klasičan turizam, jer ne volim kad me vode kao peseka na lajni. Posebna zemlja (ne samo zbog piva). No Hrvatska je ljepša.

Fato&Morgano; nekako u svojim razmišljanjima i sagledavanjima vlastitih postupaka došao sam do toga da nisam naročito bio uspješan u vezama isključivo zato jer nisam u dovoljnoj mjeri sebe volio i poštovao (koliko god samom sebi mazao oči da jesam). Mnogi od nas (nesvjesno uglavnom) traže u drugoj strani sigurnost, ovo, ono, zapravo sve što sami sebi ne možemo/nećemo/ne znamo pružiti. Osvrneš li se malo oko sebe, vidketi ćeš mnogo brakova i veza koje opstaju isključivo ili zbog interesa ili zbog zajedničkih navika (o ovome bi se još moglo; bude prilike).
A zapravo sve se može svesti na ono: Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe.
I tu je problem; većina bježi od sebe, jer ljubiti sebe znači između ostalog i prihvaćanje sebe kako s vrlinama, tako i s manama. A jednom kad osvjestiš ono manje dobro u sebi nekako je lakše kontrolirati to manje dobro. Teško je istinski ljubiti bližnjeg svoga ako sebe ne ljubiš kako treba. A to sebe ljubiti; kao da je palo u drugi plan.

Irska je posebna i lijepa.
Ali slažem se s tobom, Hrvatska je ljepša.

Točno dijelom, no autor kaže da treba "izići iz oklopa". Ne prikrivati sebe stvarnog recimo da bi se nekom više dopao. Kad tad dođe do nezadovoljstva jer to onda nisi ti. Ali.... ako ogolimo na taj način sebe, jako smo ranjivi. E sad... možemo li /hoćemo li preuzeti taj rizik? (ne mislim sad na tebe i sebe, što se valjda podrazumjeva). Naravno i druga se strana treba "ogoliti" :-)

Eto, strah uzrokovan spoznajom ranjivosti.
Svi smo ranjivi. Svatko ima svoju Ahilovu petu.

Razmišljam sad o Hrvatskoj; jednom mi je brat (on je zbilja vidio svijeta, posao mu je to) rekao da nam je država raj na zemlji.
I zbilja je tako; od prelijepe Slavonije, sjeverne Hrvatske, Istre, Dalmacije, Like, Gorskog kotara... svaki dio je priča za sebe i kad pogledaš, sve imamo, a opet ... ma, bolje da ne počinjem.
(To je valjda jedna vrsta apsurda, ali ok)

Da, no mora se doći do nekog stupnja zrelosti da to spoznaš. Ne samo to, već moraš i nešto drugo vidjeti da znaš usporediti. Pade mi na pamet Paulo Coelho i njegov "Alkemičar" (danas se "pravim važna" kao... puno čitam) Ta me se knjiga dojmila da sam čitala sve knjige istog autora redom, no ona je najbolja. Puna je metafora, a na prvi pogled jednostavna priča. Zaključak otprilike, da se ne treba nikud ići, jer je najvrednije i najljepše na kućno pragu Svjetovna dobra su jedno, a blago ili nosiš ili ne nosiš u sebi. No čovjek i ne vjeruje baš tuđim iskustvima, već svoj put mora proći sam.