ovo nije blog

"...ljudi se rađaju sa urođenom narcističkom intuicijom da su važni i vrijedni, i to ne samo sebi nego i drugima, i to opet samo zato što naprosto jesu. Narcistička intuicija da su važni kao pozvani i izabrani,iako ni u čemu baš, nije utemeljena, neotklonjivo dominira životima ljudi"
(Robert Torre)

Zgodna tema.
Ako polazim od sebe, i postavljam si to pitanje...moj odgovor je : Jesam, važna i vrijedna sam sebi. Manje mi je bitno, skoro pa ne bitno jesam li to sve i drugima. :)
Kako je kod tebe? :)

purp, hvala na iskrenom tretmanu ove "teme za razmišljanje".
Voljeti sebe nije grijeh.
ali iz moje perspektive danas,infantilna narcisoidnost o kojoj Torre piše je nešto što sam na neki način prevladao.Ne mislim da je ljubav prema sebi, o čemu ti svjedočiš u sebi,nešto što se može u potpunosti poistovjetiti sa pjmom narcističke fiksacije na vlastitu "važnost"

Ne smatram se važnim, ali i dalje volim "sebe"ma šo da to znači drugima.

Etee...čovjek koji ne voli i ne cijeni sam sebe i nije baš nešto.To su u pravilu nezadovoljni ljudi kojima su drugi uvijek sve krivi.I ja napokon volim sebe...ali..gdje tu kreće patologija..to je za svakoga neki drugi nivo i ..mi koji to "ocijenjujemo"isto imamo svoj kut gledanja tako da ....opet je to jedna duboko filozofska tema za raspravu koju će svatko doživjeti na svoj način:-))))

Sebi jesam važan i vredan,a drugima sam vredan i važan
samo onoliko koliko sam im prijatelj ili koliko im pomažem.
Što znači nekom puno,nekom malo,a nekom nimalo.
I ovde na iskrici važan sam (bar se nadam) za par osoba
ostalima nevažan i to je u redu.Po mom mišljenju važan sam
malom broju,a čovječanstu ni najmanje.

Važni smo drugima koliko su drugima važna
naša djela i naše rječi.

Nešto ću tu napisati, možda nema veze s temom, a možda ima. Koliko smo sebi važni?. Moramo si biti važni, barem sebi. Toliko toga smo u sebe ulagali (znanja, vještina, iskustava) da bi hodili naprijed. Išli putem koji smo sami odabrali. Recimo, ti...toliko imaš znanja koja si prikupio sve ove godine. Znanja koja budu teško razumljiva i dostupna široj populaciji. Ne razumiju ih. No, tebe je to zanimalo, veselilo. Upijao si, skupljao. I to je tvoje. Zbog toga si važan. Nekad malo se i "puvaš" s tim , i ok je to. Izbjegavaj samo dijeljenje epiteta , haha.
I tebi ću, k'o Tomi...nemoj prema ženama ( bez obzira što ti o njima mislio). Nije lijepo. Probaj u fino. :)
I budi ponosan što toliko znaš. I onda kada nemaš sugovornika za takove razgovore. Budi si važan. :)

draga arapo, naravno da je istina to što si rekla. U Torreovom tekstu nije problematizirana "ljubav prema sebi", ako sam dobro shvatio, već osjećaj apriorne samovažnosti i značaja za druge sa kojim se rađamo.Osjećaj koji psihijatar naziva "narcističkom intuicijom".Tekst i jest dubok, jer da nije takav onda bi bio plitak:))(volim se malo i našaliti)

Hvala tape na iskrenom promišljanju.:)

a purp draga, simpatično mi je kad u tvojem dobronamjernom tekstu očitavam profesionalnu deformaciju.:) Možda i jesam na nivou vrtićke dobi po nekim karakteristikama, ali vjeruj, sa osjećajem samopoštovanja davno sam rasčistio:)
Ovo što nazivaš važnošću ja nazivam samopoštovanjem. Je li samopoštovanje isto što i važnost?
Da, zapetljat ćemo se u terminologiju.
Pretpostavljam da intuitivno bar naslućujemo što je "pjesnik"(Torre) htio reći.

a što se eternisova (namjerno upotrebljavam treće lice, kako bih simbolizirao barem pokušaj odmaka od svog subjektivnog kuta gledanja) ponašanja na blogu tiče, priznajem da nije uvijek na razini koju bih očekivao čovjek od autora tog nadasve plemenitog nicka:))

koju BI očekivao čovjek...etc

Hvala ti ete :) I priznajem ima u meni puno toga što se vuče iz profesije :) Pa kad, i ti i Tomek, imate nešto dječačko u sebi, ono, pomalo zločesto, vragolanasko, a nekada ste mrzli i krajnje ozbiljni. I vidiš, ja cijenim kad me se korigira. U pravu si za ovo "samopoštovanje". Bolja je riječ za ono sve što ja mislim da znači. :)

Podsjetio si me na jednog malog, vrtiguza, koji bi kad je bio dan da donose igračke od kuće po želji (osim onih pucačkih), donosio neke igračke s kojima se ostali baš i nisu htjeli igrati. Onda bi on išao od jednih do drugih, i pomalo ih zezo...et, dio iz profesionalne deformacije (mea culpa ) :)

Ima negdje jedna krasna pričica u bespućima net-a, koju ne mogu više naći, ali meni je bila krasna. Naime, radi se o plemenu , koje kad netko grdo pogriješi, okupe se svi oko njega. Za očekivati je da će mu držati prodike. No, ne. Oni mu pričaju o onome sve što je dobro do sada činio. U biti, daju mu podršku, da "prebrodi" taj silazak s puta, i vrati se negdje gdje je bolje i sigurnije.

I ne želim nikoga mijenjati, jer to radim na sebi, samo malko ukažem na nešto što mislim da ta osoba zna i bolje. :)

Mislim da je dobro što se ljudi rađaju s narcističkom intuicijom da su važni i vrijedni, jer ona po mom mišljenju daje poticaj za sve slijedeće pokušaje u kojima se koješta uči i nauči. Nezgodno je ako ih se obeshrabruje riječima, kaznama i slično.
Poneka iskustva djeluju nažalost tako da se to urođeno pomalo gubi, a onda nije lako živjeti s tim. Ipak je u čovjeku ta neka bar prirođena želja da želi biti važan i želi vrijediti.... E sada, kako? Mislim da u tom svatko ima svoj osobni put.

Mislim da se ljudi ne rađaju sa intuicijom da su važni i vrijedni već im takvu ideju u nemalom broju slučajeva serviraju roditelji

I mislim da je svaka prepreka rastu i razvoju pojedinca itekako otklonjiva, često se zapravo dogodi da ako je ne prepoznamo sami silom prilika budemo suočeni sa vanjskim okolnostima koje rade u smjeru otklanjanja onog što je suvišno, da ne velim štetno

Ps. Brijem da većina ljudi misli da je izabrana za neki k