NESRETNO DJETINJSTVO

Ulazim u tramvaj sretan kao ptica,
guram se u mnoštvo guzica i cica.
Šestica me vozi prema centru grada
radostan sam bio i presretan tada.
 
Vani je sparina i fali mi hlada
uz prozor se želim ugurati tada,
ali masa ljudi u tramvaju plavom
neda mi da živim sa građanskim pravom.
 
I tada sve počinje - krkljanac i muka
nitko više ne zna ni gdje mu je ruka,
smrad se podlo širi među mnoštvom ljudi
i svi su već nemirni i pomalo ludi.
 
Luk, češnjak i znoj šire se po zraku
počinjem se gušiti u smrdljivom mraku,
pere me nervoza, slijedi mi ciroza
alkoholne pare smrde, venem ko mimoza.
 
A tek sam na raskršću i smrt mi ne gine
prozori zatvoreni, meni cure sline;
pjene mi se usta, otpada mi kosa
hoću li preživjeti otvorenog nosa?
 
Na prvoj se stanici ja guram kroz masu
probijam se kao konj u bijesnome kasu.
Zraka! zraka! zraka... joj, da mi je kvaka
da otvorim vrata brzinom luđaka!
 
Ali, bješe kasno jer mi zvono zvoni
nahrupila nova gamad, rade mi hormoni.
Nema tramvaj milosti, samo dalje piči
a ti jadan trpi i od bola viči.